Početak uvijek nosi određenu težinu, osjećaj grča i nepoznavanja okoline ili trenutka. Početci godina puni obećanja i odluka, početci semestara puni novih izazova, početak na poslu, na kojem još ne znaš koja ti je svrha, početci odnosa, a još ne znaš ni kakav je taj čovjek kad je ljut.
Svaki početak natjera te na neke sulude navike, oblikuje ti tok misli, a uzme ti vremena onoliko koliko mu sebe posvetiš ili koliko se otvoriš za nove stvari. Tri godine, pet, šest, osam ili petnaest. Može li se to nazvati vremenom izgubljenim na čekanje?
Novi početak
Pakiraju se ajvari, pakiraju se marmelade,
„donji veš peri na 90“,
od planine odjeće u sobi ne vidiš što je stolica, a što kaktus,
„ručnike isto“,
„ne uzimaj još zimsku jaknu, vratit ćeš nam se, jel da?“.
I ostale inačice izjavljivanja ljubavi i skorog nedostajanja zato što odlaziš. U ovom slučaju, odlaziš u drugi grad, počinju kronike osamostaljivanja.
Ovo nije mjesto gdje ćeš mahnuti konobarici, u čijem te kafiću već vode pod inventar, a koja će već postavljati tanjurić za Tvoju Kavu. Nije barem prva tri mjeseca… Čekanje.
Ovo nije mjesto gdje te odjeća čeka savršeno spremna za kombinaciju. Čeka te zgužvana u košari za pranje, dok ti odgađaš i daješ priliku drugim kombinacijama.
Ovo nije mjesto gdje će te tata čekati ispred kluba s organiziranim prijevozom do doma za tebe i ekipu. Čekat će te dugo pješačenje. Nekada i bez ekipe.
Ovo nije mjesto gdje ti se po ulasku u kuću rašire nosnice zbog Maminog Ručka, koji je već spreman na stolu. I tanjur je. Ne gleda te tužno iz sudopera.
Ovo je mjesto gdje će ti tete “šalteruše” postati druge mame. S obzirom na to da ćeš ih čekati kao mamu dok kupuje u trgovini, a dočekat će te s pogledom kakav samo mama ima kada u podne izlaziš iz sobe nakon što si sinoć opet legao jutros.
Početci nisu ništa od onoga gdje si bio do sada, ali mogu biti vraški dobra avantura, ako im daš priliku.
Nitko od nas ne kreće sa istog mjesta
Nekom je potrebno da se ozbiljno napješači da bi stigao do nečijeg starta, ali već tada onaj na startu nije isti kao onaj koji je onamo stigao. Na taj način nečije velike prednosti često uspavaju potrebu da se osvaja.
Sav taj put do vrha predstavlja niz frustrirajućih postaja, čitaj: grčevitih početaka kojima još ne vidiš svrhu.
Od domaćih zadaća, preko maturalnih radova do poslovnih sastanaka ili slijepih susreta. Taj neki davno utaban put, koji „moraš proći“, nepoznato postavljen, ograničava nas kao da smo električni automobil. U toliko neograničenom svijetu.
Danas smo više nego ikada okrenuti ka sebi, imamo svoje stavove, svoje šifre, profile, privatnost i želje, a ipak se nekako manje nego ikada brinemo o sebi, gledajući i težeći tome da stavovi drugih odgovaraju našima ili da ih ti drugi barem podržavaju. Postavljamo standarde pa nas tako savršene drugi razočaravaju izjavama, odjevnim kombinacijama, bojom kose, načinom na koji žive ili samo govore.
Sve smo ambiciozniji na kritikama, a hvalimo ako baš moramo.
Ne ocjenjuj nove početke nižim ocjenama zato što vrh nije nužno ono najbolje od svega, već ono najbolje za tebe. Ako je borba između koraka prema nepoznatome ili čekanja tvoj Vijetnam, napravi taj korak. Najgore što možeš dobiti je shvatiti gdje ti nije mjesto.
