4 min čitanja

Naš najtiražniji spisatelj. Jedan od rijetkih koji u Hrvatskoj mogu živjeti od pisanja. Autor bestseller-a koji su osvojili srca ne samo hrvatskih čitatelja već cijele regije. Pogađate riječ je o neponovljivom Bruni Šimleši.

Pred proslavu punoljetnosti uspješne spisateljske karijere zamolili smo ga da se prisjeti svojih početaka, uspona i padova. Što ga inspirira na njegovu putu, te što bi savjetovao mladima koji se dvoume oko objave svoje prve knjige. Evo što nam je otkrio.

Prije osamnaest godina Bruno Šimleša samostalno je objavio prvu knjigu jer su je svi hrvatski izdavači odbili. Reakcija čak i na tu prvu knjigu, kao i na sve kasnije bila je toliko ohrabrujuća i dobra da je kako kaže morao nastaviti i pisati i objavljivati. S time da bi pisao i da ne objavljuje ništa jednostavno je zaljubljen u riječ i izražavanje i to je njegov način prepoznavanja i spoznavanja svijeta.

FOTO: Snježana Matanović

„Danas s velikom zahvalnošću i ponosom mogu reći da konačno mogu živjeti od pisanja. Jer su knjige zaživjele u Hrvatskoj i regiji. Bez  feedbacka čitatelja bi i dalje pisao, ali ne bi bilo tolikog gušta.“

Prva knjiga Sudbina duše nastala je spontano. Iz zapisivanja misli i ideja rodila se strast prema pisanju koja traje i danas. „ Na početku doista nisam želio biti uspješan, samo sam želio da me netko čuje, bio sam prilično izoliran i drugačiji.“ Smatrao je kako nije imao kvalitetnog sugovornika. Čitao je djela filozofije i zamišljao kako razgovara sa filozofima koji ga za razliku od prijatelja i vršnjaka mogu razumjeti.

„Tada me vukla ideja samo da podijelim svoju priču i s nekim porazgovaram o tome. A danas da te ideje što više zažive u drugima.“- to mi je glavni motiv kaže Bruno.

Niti novac, niti uspjeh, niti popularnost nisu mu na listi prioriteta. Ono što ga motivira na daljnji rad je upravo želja da te ideje dođu do ljudi i žive u njihovim životima.

Kao savjet mladima koji se nalaze pred izazovom objavljivanja svojeg djela, ističe prednost društvenih mreža. Naime postoji mogućnost da popularan sadržaj uopće nije kvalitetan, a kvalitetan sadržaj ne mora nužno biti popularan. Smatra kako će i jedno i drugo naći svoj put do publike.

„Ako imaju neki svoj unikatni glas, ako imaju što za poručiti, ako imaju svoju autentičnu energiju, svoju priču, vjerujem da može doći do ljudi. Ne mora to biti otkrivanje svih tajni svijeta. Mogu samo svojim životom svjedočiti o nekom preokretu, spoznaji ili velikoj promjeni koji su proživjeli i to će naći svoj put do ljudi.“

Danas se vrlo jednostavno može snimiti podcast, razviti youtube kanal, napraviti Facebook stranica ili Instagram i vidjeti da li publika reagira na to što nudiš. Kad s tim dođeš izdavaču već te on ozbiljnije uzme u obzir.

Vječna znatiželja, želja za znanjem, za stalnim pomicanjem granica, stalnim izlaženjem iz svoje zone komfora, od izbora fakulteta do poslova (TV voditelj, FM voditelj, kolumnist, radnik na gradilištu, knjižničar,urednik…).

FOTO: Snježana Matanović

„Ono što mi je bilo tada važno, a i danas je testiranje vlastitih granica.“

Izbjegava rutinu jer kako kaže ne želi da mu život liči na močvaru. Kao ljudi skloni smo uljuljati se i samo odraditi dane. Ali tada nas život često okrutno iznenadi.

„Život pošalje najprije jedno blago upozorenje – mi kažemo ko te šiša,
onda pošalje drugo malo žešće upozorenje – mi kažemo ma daj, to je slučajno,
i onda te ošamari – pa se ti sakupljaj i gledaj kako se oporaviti nakon razvoda, ozbiljne bolesti ili tako nečega.“

Da bi to izbjegli budimo pokretač tih promjena, stalno pomičući vlastite granice izlazeći iz zone komfora. Ističe kako kao tinejdžer nije bio sretan, nije bio centriran, bio je gladan spoznaje sreće, stabilnosti, ali je bio posvuda. Velike ideje koje je imao u glavi nije znao utjeloviti.

„Mogao sam razmišljati o smislu života, ali onda bi me roditelji ili okolina izbacili iz takta.“

Uz stalno pomicanje granica, čuvanje neke svoje oaze, obitelji, prijatelja i nekoliko primarnih poslova. Trudi se napraviti pozitivnu društvenu promjenu.

„Bilo je perioda kada sam išao do samog ruba i zurio u prazninu, ali apsolutno DA. Danas doista mogu reći da živim sretnim i ispunjenim životom, samo nekoliko desetaka godina truda oko toga.“

FOTO: Snježana Matanović

Na pitanje što mu je pomoglo premostiti teške trenutke i ne odustati od svog nauma. Bez razmišljanja odgovara introspekcija i čitanje, puno čitanja. Završio je sociologiju jer mu je ona omogućila dovoljno vremena za proučavanje psihologije, filozofije, književnosti i svega što ga je zanimalo.

„Mogao sam ići na hrpu predavanja, čitati hrpu knjiga, a i biti mlad, zezat se i uživat u slobodi.“

Brunina svestranost dolazi do izražaja i time što osim pisanja godišnje održi 100-tinjak predavanja diljem Hrvatske i regije. Ne rijetke su i suradnje s raznim predavačima, terapeutima i psihijatrima kao što su Zoran Milivojević i Tomislav Kuljiš. Tada kroz dva različita pristupa, nadopunjujući se na zanimljiv i dinamičan način, otvoreno govore o vječno aktualnim temama ljubavi i međuljudskih odnosa.

„Kako-postalo je glavno pitanje, a ne više što ili zašto.“

U mnoštvu popularne literature o samopomoći svi govore što trebamo, ali ne i kako. Koncentracija bi ipak trebala biti usmjerena na praksu. Većina nas zna što bi trebali, ali ne i kako. Znamo da ne treba biti u lošim odnosima, znamo da bi trebali prihvatiti svoje roditelje takve kakvi jesu i ne tražiti od njih nemoguće, znamo da ne trebamo odgajati svoje šefove, ali nas ljuti kada vidimo kako se ponašaju.

„Zato smatram da svojim zdravo razumskim pristupom mogu popuniti praznine.“

Za uspjeh nije dovoljno samo imati dobru ideju. Treba se puno truditi, ne odustati, vjerovati u sebe i svoj rad i taj trud će se isplatiti.

Naravno prokomentirali smo i „turneju“ po regiji. Slovenci su ažurni, strukturirani, predani osobnom razvoju. Jutro nakon slovenske promocije rezervirano je za odgovaranje na mailove čitatelja. Makedonce opisuje kao opuštene, spontane i druželjubive dok su Srbi iako ne pretjerano organizirani ipak otvoreni ljudi koji znaju napraviti dobru atmosferu.


FOTO: Snježana Matanović

„Volim kada ljudi dobiju neku iskricu u očima ili iskrice u srcu za vrijeme predavanja. Volim kada izađu s promocije ili predavanja sa mišlju da mogu nešto napraviti i kada naslućuju kako to napraviti.“

Za kraj je najavio proslavu u Puli:

„Pula me uvijek primi širom otvorenih ruku, otvorenih očiju, spremni za učenje. Dobre provokacije, dobra zezancija, sjajne fore i baš se veselim što ću u tom toplom intimnom okruženju obilježiti 18.g. karijere.“

Eto ako želite saznati više, ili osobno upoznati Brunu Šimlešu za to ćete imati priliku već 4. listopada u Pulskoj gradskoj knjižnici i na prvom Inspire Me Campu.