Europski prvak 2014. godine, svjetski prvak 2018. godine, najuspješniji sportaš grada Opatije 2018. godine. On je Enrico Marotti. Najbolji windsurfer slalomaš svijeta i živi u Rijeci. Jedri od svoje osme godine, a surfati je počeo s 14 godina. Odakle interes za jedrenjem? „Kao mali gledao bih u Preluci sve te daske kako lete oko mene i s kojom brzinom te gledajući njih, jednostavno sam znao da i ja to želim“ odgovara Enrico.
Pripremam se kao i uvijek za intervju, a to kod mene znači, prolazak kroz tisuću informacija o osobi s kojom ću imati intervju. Sve što mogu pronaći to pročitam, prođem, upijam informacije da bih se što bolje pripremila. Čitam ja sve što je Enrico ikad rekao u ranijim intervjuima. Nailazim na riječi poput regate, windsurfinga, surfanja, disciplina ova, disciplina ona i mislim si „u što sam se ja to uvalila, pa ne razumijem ništa! Koja su natjecanja? Kakva su pravila??“ Večer prije intervjua, dođe mi da izmislim neki izgovor i pošaljem mu poruku kako ne mogu odraditi intervju.
No, znam da se to ipak neće dogoditi pa pokušavam što bolje razumjeti o čemu je riječ i u glavi smišljam tekst kako mu na lijep način reći da ne razumijem kako ovaj sport zapravo funkcionira. Za vrijeme našeg susreta, ispričam mu situaciju, a on „hej, nije problem, objasnit ću ja sve. Pa zato i jesam tu.“ U sebi sam mu automatski krenula zahvaljivati i bila sretna poput malog djeteta.
Windsurfing za početnike
Windsurfing ili jedrenje na dasci nastalo je iz surfanja na valovima. Kako surfanje na valovima zahtjeva puno plivanja da bi se uhvatio val, ljudi su se sjetili kako bi na dasku mogli stavili jedro. Na taj način nije bilo potrebno plivati već se koristio vjetar. Kasnije se sport počeo sve više razvijati te je postao poznat diljem svijeta. Nastao je jedan atraktivan, zanimljiv i zabavan sport. Novi sport koji povezuje prirodu i čovjeka u jednoj drugoj dimenziji govori Enrico.
Windsurfing je težak sport za naučiti, ali ako se ide u pravom smjeru onda je lagano, a ako se uza sebe ima dobrog učitelja i dobar uvod onda taj netko uživa u sportu i svojem napretku, priča mi Enrico. Da bi se naučile osnove stajanja i razumjelo sve na školskoj opremi, potrebno je 8 dana na moru. No, sve ovisi koliko je netko aktivan. Enrico kaže kako pojedini ljudi već nakon dvije godine super surfaju, dok se recimo neki i nakon 15 još uvijek muče. Pa ipak, objašnjava kako je najbolje krenuti što ranije jer djeca brže uče i više rade prema instinktu te se lakše prilagođavaju, dok starije osobe više razmišljaju što i kako učiniti.
“Na početku učenja sve se odvija jako brzo. Teško je, ali vidiš napredak te da si nešto napravio i to ljude vuče da uče još više. Dok se kasnije te promjene i napredak manje vide.“
Objašnjava mi Enrico kako početnici uče s jako velikom daskom i jako malim jedrom radi balansa te zato što u tom jedru nema puno sile. S većom daskom imaju više stabilnosti, a s manjim jedrom manje sile. I postepeno kako netko napreduje treba im nova oprema, što znači sve manje daske, a sve veća jedra.
Neke od disciplina u windsurfingu su freestyle tj. tko će napraviti bolju figuru, skočiti. Zatim Wave – tko će bolje iskoristiti i odvoziti val. Isto tako, postoje i trkače discipline kao što su slalom i Foil koje i sam Enrico vozi.
PWA i IFCA
Postoje dvije asocijacije u ovome sportu. Jedna je PWA (Professional Windsurfers Association). Ova asocijacija organizira svjetske kupove koji se voze tijekom cijele godine. Svjetski kupovi voze se u Francuskoj, Japanu, Koreji, Costa Bravi, Njemačkoj, Danskoj te je na kraju pobjednik svih tih regata, pobjednik svjetskog kupa. Objašnjava Enrico kako nije uvjet da pobijediš na svim regatama već moraš sakupiti najmanji broj bodova. Bodovi se skupljaju tako da ako si na jednoj regati bio drugi, to su dva boda, ako si na sljedećoj bio sedmi to je sedam bodova. Sljedeća asocijacija je IFCA (International Funboard Class Association). IFCA organizira par regata godišnje, ali jedna regata je svjetsko, a druga europsko prvenstvo.
Svake godine održavaju se svjetski kupovi te europsko i svjetsko prvenstvo pa odmora rijetko kad i ima. Enrico se većinom odmara zimi, ali tada i trenira, a trenira van Hrvatske. Na Havajima ili Tenerifima s obzirom na to da je tamo u to doba toplije, a sve u svrhu što kvalitetnijeg treninga.
Zanimalo me koji su to i postoje li idealni uvjeti za windsurfing? Enrico mi u nastavku priča kako je to čisto individualno. Netko voli puno valova, a manje vjetra. Za amatere koji tek uče najbolji uvjeti su sa stabilnim vjetrom i malo valova. Dok on osobno više voli kad puše jak vjetar. Kaže kako voli uvjete poput ovih doma za vrijeme tramontane.
“Zapravo odgovara mi sve. Što god da mi daš, samo da sam u moru. Volim kad jako puše vjetar jer je izazovno i lijepo, ali u svemu se osjećam dobro.“
Profesionalni ugovor
Enrico je prvi surfer iz Hrvatske koji je dobio profesionalni ugovor za američkog proizvođača jedara i tvrtku JP-Australia koja radi daske. Objašnjava mi kako je 2003. godine otišao na jednu od regata svjetskog kupa, odvozio je jako dobro i to su prepoznale te velike firme i tako je potpisao ugovor. Upitala sam ga što potpisivanje profesionalnog ugovora točno znači. Enrico mi odgovara kako mu oni daju opremu, mora ići na regate svjetskog kupa, mora prezentirati opremu i sam brend firmi.
Razvija opremu za sljedeću godinu te stoga i potpisuje ugovore svakih godinu dana. Iznenadila me informacija kako samo na godinu dana potpisuje ugovor. To bi moglo biti dosta stresno, no, Enrico odgovora kako mu je jedini stres onaj da li su napravili dobra jedra ili kakva jedra ima konkurencija. Kaže kako su stvorili jedan jako dobar tim koji čine Izraelac, Francuz, Brazilac, njihov dizajner i on te kako sigurno imaju najbolja jedra na svijetu. S obzirom na činjenicu da je Enrico svjetski prvak, morat ću se složiti s njime.
IndividuaIni vs. timski sportovi
Individualni sportovi uvelike se razlikuju od timskih sportovima. U svim segmentima. Od promocije, financija, gledanosti i praćenosti do općenito lošijih uvjeta rada. Zašto je to tako? Enrico odgovara: „Zato što mi volimo nogomet. Volimo rukomet, košarku. Volimo te ekipne sportove. Osjećamo se kao da smo mi sami nešto ostvarili i postignuli. No, neki individualci se ipak izdvoje, samo trebaju biti dovoljno dobri i kvalitetni te dovoljno konstantni da isplivaju van. Recimo Ivica i Janica ili Mirko Filipović.“
“Nogomet je jako praćen sport. I ja sam bio u Rusiji. Ljudi vole to i puno njih ih prati. Zato je i interes sponzora velik jer svi žele staviti svoju reklamu.“
A što je sa lošijim uvjetima rada u individualnim sportovima? Enrico odgovara kako uvjeti nisu najbolji kao u nekim drugim zemljama ili drugim sportovima, ali da je možda upravo to ono što daje posebnu čar i borbenost za postignućem. Možda je i to ok jer će stvoriti karakterne, čvrste sportaše govori Enrico.
Jedan od većih problema u individualnim sportovima jesu i financije i sponzorstva. I Enrico sam kaže kako mu se znalo dogoditi da par dana prije regate ne zna kako će na istu otići. Zar nije to dosta stresno za jednog sportaša, upitala sam ga. Odgovara kako zna biti jer sve sam radiš. S jedne strane odgovaraš na mailove, s druge tražiš let. Zatim tražiš sponzore ili prodaješ opremu od prošle godine. No, treba raditi i truditi se i sve će biti dobro, zaključuje na kraju.
Ipak, govori mi kako ga ove godine sponzorira Hrvatska turistička zajednica te kako konačno ima pravog sponzora. Čovjek bi pomislio da će se sad „opustiti“, no, ne i Enrico. „Pokušat ću to vratiti na najbolji mogući način da vide da nisu napravili grešku“ odgovara on. Neki od sponzora su i Hrvatski olimpijski odbor te Grad Opatija. On sam kaže kako je jako zahvalan što mu pomažu i što su uz njega jer bez njih ne bi mogao. „Što ja imam više pomoći i potpore to mogu ostvariti još bolji rezultat. Mogu još bolje promovirati državu i grad“ priča Enrico. Svjetski je prvak, a opet s druge strane toliko jednostavan i prizeman da sam se par puta tijekom našeg razgovora uhvatila i samu sebe pitala da li je moguće da je ovaj čovjek najbolji na svijetu u svojem sportu, a opet toliko „normalan“.
“Pokušavam napraviti svoj posao najbolje što mogu.“
Kad radiš ono što voliš
Opće je poznata činjenica da se ljudi stalno žale na posao koji rade. No, kako je to kada radiš ono što zapravo voliš? „Strava“ odgovara Enrico. „Najlakše je raditi ono što voliš. I meni dođe muka, ali ništa, uđem u more, napravim trening od pola sata i to je to“ objašnjava mi u nastavku. Govori mi kako ga ovaj posao, ovaj sport ispunjavaju i čine sretnim te kako na kraju radi to zbog sebe jer uživa u tome.
Upitala sam ga ima li neko najdraže iskustvo, a on od prve odgovora kako je to sigurno pobjeda s prvog državnog prvenstva iz 2009. godine u Preluci. Kaže kako nitko nije mislio niti očekivao da će pobijediti jer je godinu ranije bio 15. na državnom prvenstvu. On sam zaista je htio pobijediti i nadao se, ali nije smio nikome reći jer bi mu se smijali kako mi govori. I iz toga razloga mu je ta pobjeda jedno od najljepših iskustava.
Onih drugih, manje lijepih iskustava također ima, ali ih uvijek nekako pokušava zaboraviti. Od ozljeda ili kada ga je pregazio gumenjak ili one od prošle godine kada je slomio nogu. Također, bilo je i onih situacija kada je on već na regati, a opreme nema ili kada gospođa na aerodromu ne želi uzeti njegove torbe jer ih je previše. No, kaže kako je sve to dio sporta i s time se treba nositi.
Planovi za budućnost
Zajedno sa curom, Enrico je prije dva mjeseca otvorio Marotti windsurf centar. Objašnjava mi kako je dugo imao želju da ljudima omogući učenje jer nemaju gdje, moraju nabaviti svoju opremu ili pak moraju sami učiti. Iz toga razloga otvorili su windsurfing školu u Preluci. Ljudi mogu doći bez ičega, a dobiti će svu potrebnu opremu i trenera. Centar ima dva tečaja. Jedan od 5 sati te jedan od 8 sati i svi su dobro došli, kaže Enrico.
Njegovi osobni planovi za budućnost jesu puni izazova i stresa, no kaže kako se želi nositi s time najbolje što može. „Želim jedriti najbolje i najkvalitetnije bez obzira na okolnosti i bez obzira na to što se dogodi, da se fokusiram na sebe i na ono što je u mojoj kontroli“ govori Enrico.
“Želim jedriti dobro i kvalitetno što konstantnije i onda će doći sve ostalo.“
Pitala sam ga što bi poručio mladima. On odgovara: „da puno rade i ne očekuju nagradu za to. Treba raditi, truditi se i uživati u tome što rade.“ Priča mi zatim kako treba vjerovati u to što radiš jer na kraju će sve doći na svoje.
„Svi bi nakon što nešto naprave da nešto odmah i dobiju, a prava stvar dolazi dugoročno te treba raditi na njoj i kad tad će ona doći“ poručuje za kraj Enrico.
