Nakon nesvakidašnjeg i inspirativnog govora kojeg je Igor održao na Inspire Me konferenciji u Zagrebu, nismo mogli odoliti da ga opet ne vidimo na djelu.
Ovaj put smo odlučili napraviti intervju, u kojem smo s Igorom pričali o svemu pomalo – o životu, poslu, sportu, uspjehu, izgovorima, opravdanjima…
Tko je Igor Čerenšek. Kako bi se ukratko predstavio čitateljima Inspire Me portala?
Ja sam Igor Čerenšek. Po struci sam psiholog. Po zanimanju sam mentalni trener. Bavim se time zadnjih 10 godina. Radim s sportašima, nesportašima i kompanijama. Posebno me zanima praktičan rad, ali ne udaljavam se od znanosti. Pa tako u zadnje vrijeme pišemo članke i objavljujemo knjige. Moja ideja vodilja ja da Mentalni trening ne bude dostupan samo onima kojima žive u Zagrebu ili onima koji si takvu edukaciju mogu i priuštiti.
Koja je tvoja priča?
Moja priča je krenula prije sad već 12 godina u SAD-u, kad sam pišući projekt u sklopu jednog kolegija, trebao napraviti nešto originalno – koncept rada koji je primjenjiv za opću populaciju ili eventualno na srednjim razinama menadžmenta. Tako se rodila ideja za ovo čime se sad bavim.
Prije toga je započela moja sportska karijera u kojoj sam naučio dosta o primjenjivoj psihologiji izvrsnosti. Po završetku karijere 2008. godine odlučio sam se vratiti u Hrvatsku i pokrenuti svoj posao. Odlučio sam koncept koji sam razvio na studiju pretvoriti u biznis i dati mu ime Mentalni trening. Prvi moji klijenti bili su sportaši, točnije radilo se o sportskom klubu. Od tada je isključivo na temelju preporuke posao rastao. Kako je od samih početaka bila ideja trening učiniti dostupnim svima, polako smo širili tim i zaposlili ljude. Tako nas danas ima dosta, kad bi ubrojao partnere i suradnike, preko desetak koji radimo u Hrvatskoj.
Poslije sporta opet sport na neki način?
To mi je bilo najbliže i najlakše. Mada prvi MT nije bio uopće namijenjen sportašima, nego menadžmentu. Ljudi su to koji trebaju biti izvrsni svaki dan, koji se moraju znati nositi s pritiskom, ali i imati fokus. Ne smiju imati izgovor da nešto nisu napravili, a ponekad o njima ovise milijuni. To je bio prvi koncept. Ali sportaši su mi bili najbliži. Gdje se uspjeh mjeri stotinjkama ili tisućinkama. Osobe koje su pod velikim pritiskom roditelja, trenera, javnosti, kluba, reprezentacije…To mi je bio najveći gušt jer sport dobro poznajem i imam veliko sportsko iskustvo. Za raditi s općom populacijom, s nekim tko nema veze sa sportom tj. povratak na originalni koncept trebalo mi je pet godina iskustva.
U Americi se puno više radi
Često nakon što sportaši završe svoje dugogodišnje karijere imaju poteškoća kada treba krenuti raditi „normalan posao“. Možeš li nam ispričati svoje i iskustvo tvojih kolega.
Bilo mi je relativno teško u početku. Prednost je da sam znao što hoću napraviti, a mana da nisam znao kako. Slična situacija kao u sportu. Želim otići na Olimpijske igre, ali ne znam kako to postići. S vremenom sam se bavio s time kako najlakše ostvariti nešto što želiš.
Trebalo mi je vremena i upornosti. Ne želim banalizirati proces, ali ne bih rekao da je bilo izrazito zahtjevno. Uostalom, sve je u životu teško ako hoćeš pokrenuti nešto novo i biti izvrstan u tome. Uvijek je tada teško.
Od iskustva ostalih sportaša, malo je specifična situacija s plivanjem. Pošto većina plivača završava fakultete, i to većinom u inozemstvu.Njihova tranzicija u poslovni kontekst je puno jednostavnija nego dečkima i curama koji nisu zbog svojih sportskih obveza uspjeli završiti fakultet već imaju srednju školu. Ako imaju uopće školu. Plivačima je ipak nešto lakše u odnosu na prosječnog sportaša. Npr. Gordan Kožulj ima odličan posao u odličnoj firmi (o. pa. Deloitte) i veoma je uspješan u tome što radi. Uspješnu poslovnu karijeru, također ima i moj prijatelj Mario Delač, koji ima sličan posao kao Gordan, isto je vrlo uspješan. Dosta mojih kolega je ostalo raditi u Americi i svi su jako uspješni.
Mislim da je ljudima koji su paralelno gurali sport i edukaciju pomogao da budu organiziraniji, proaktivniji, posvećeniji te kad im je teško, da im nije teško.
Meni je osobno baš to sportsko iskustvo, u kombinaciji s fakultetom, pomoglo da pokretanje biznisa ne bude preteško. Ima puno težih stvari u životu od toga.
Studirao si u SAD-u. Da li možeš napraviti usporedbu života i rada u Americi naspram Hrvatske?
Što se tiče studija razlika je dosta velika. Ako ste na dobrom fakultetu, puno se radi, puno se uči. Pošto takvi fakulteti imaju na tisuće studenata teško se istaknuti u toj masi. Ljudi su posvećeni od jutra do mraka studiju i svojim obvezama.
Ljudi se ne žale, jako malo ima kukanja. Vlada pozitivna atmosfera, usmjereni su prema naprijed. Dok se kod nas čak tolerira, da i ako nisi usmjeren prema naprijed, opet možeš kukati i žaliti se.
„Kod nas su ljudi umjesto prema naprijed, usmjereni prema onom što su mogli biti. Ali eto jebiga nešto im je falilo“.
Takav princip vrijedi od srednje škole, fakulteta… Svugdje. Npr. nezamislivo je varanje na ispitima tokom obrazovanja. Kod nas je to neka vrsta umjetnosti. Rekao bih standard. Tamo je to tolika rijetkost da u četiri godine studija se nisam susreo s takvom praksom.
Vezano za posao, opet se nastavlja na istu priču. Ljudi su spremni raditi, i rade jako puno. Oni koji nemaju puno novaca, rade više. Ako nemaš love ne spavaš, nego radiš. Mislim da kod nas ima manje posla, ali s druge strane ljudi biraju što će raditi. U Americi je princip ako nemaš para onda radiš – ne biraš što. Tamo ljudi i za vrijeme studija ozbiljno rade, po cijele vikende, dan i noć. Rade i u tjednu. Prisiljava ih to što su fakulteti skupi, a nemaju svi stipendije. Jednostavno moraš se pobrinuti za sebe.
Kod nas ako radiš u nekoj firmi prekovremeno očekuje se neka naknada. Ili radiš za vikend, negdje si otputovao… Tamo je to standard, nitko ne radi 8h dnevno. Radi se dok posao ne završi. Imaš projekt s kojim želiš uspjeti. Ne gledaš na sat.
„Ako ti je važno sjediti na guzici i imati puno slobodnog vremena onda je možda ovdje kvaliteta života bolja“.
Kvaliteta života nije bolja kod nas
Kako bi onda objasnio tu kontradiktornost ako uzmemo neko uvriježeno mišljenje. Dakle, po tvojem mišljenju puno se radi, a ljudi su zadovoljniji vani. A s druge strane kažemo da je kvaliteta života bolja na ovim prostorima. Kako objašnjavaš taj paradoks, i stoji li to uopće?
Nisam uvjeren da je ovdje kvaliteta života bolja. Meni je tamo bilo fantastično. Radio sam 12h dnevno kad gledamo sport i studij, a moja kvaliteta života je bila savršena. Ovisi što ti je u životu važno. Ako ti je važno sjediti na guzici i imati puno slobodnog vremena onda je možda ovdje kvaliteta života bolja. Ako radiš to što voliš…Ne moraš zapravo ni voliti, da ti je samo u redu. Ljudi koji su visoko angažirani, koji su trude su generalno zadovoljni ljudi. Od onih koji se ne trude. Nije čak ni stvar izbora posla. Ja mogu bilo koji posao sad raditi, i biti ću zadovoljan sa sobom ako ću se truditi. Ako ću samo ljenčariti i izbjegavati posao neću biti zadovoljan. Nije kvaliteta posla, već kvaliteta rada. Kod nas kad ljudi kažu da je kvalitetniji život moguće je zato što imaju više slobodnog vremena. Ali ne znam kako koriste to slobodno vrijeme. S druge strane, ako je kvalitetan život kako to da smo toliko pesimistični i negativni kao nacija. U inozemstvu ljudi puno više rade, a opet su zadovoljni. Pričamo generalno naravno, ima i tamo lijenčina i probisvijeta koji ne žele raditi ništa i pokušavaju živjeti na socijalnoj pomoći.
Koga boli kurac kako se ti osjećaš
Kada imaš takav mindset, i dođeš na Inspire Me konferenciju i održiš predavanje kakvo si ti održao… Što se onda događa, kako okolina reagira na tvoje stavove?
Prva stvar koju sam naučio u Hrvatskoj da se sustav ne može mijenjati. Ako se može mijenjati, mijenja se s godinama. To je najveća glupost na svijetu. Jer sustav se može urušiti preko noći. A što to znači da ga se ne može unaprijediti. Moguće je uništiti sve u jednom danu, ali da bi se napravila pozitivna promjena potrebno je deset godina. To je velika laž koja vrijedi bilo gdje kod nas. Vrijedi za bilo koji sustav – u tvrtkama, sportskim klubovima…Ako izvadimo novac iz tog sustava on će se urušiti preko noći. Znači to je prevara.
„Ako ne kukate, i ako vam je dobro u životu, onda nemate o čemu pričati“.
U Americi sam imao jednu anegdotu na prvoj godini fakulteta s plivačkim trenerom. Naime, objašnjavao sam mu da je možda bolje da ne nastupim u jednoj utrci jer sam zabrinut da možda neću imati najbolji rezultat pošto se ne osjećam dobro. On mi je kratko rekao: „A koga boli kurac kako se ti osjećaš“. I to je istina. Nikoga nije zanimalo kako se osjećam. Imam zadatak, imam svoje mogućnosti. Odi odradi zadatak u okviru svojih mogućnosti. Daj svojih 100 posto. Nitko tamo ne kritizira ljude ako daš svoj maksimum. Kritiziraju te samo ako ljenčariš, ako ne daješ svoj maksimum. Za razliku od ovdje tamo se ništa “ne može”. Samo je puno vremena i truda potrebno da se to i ostvari.
Nije istina da oni imaju tamo para. Samo vjeruju da mogu. Kod nas samo trebate sjesti na kavu i pričati s ljudima. Onda će vam vaši prijatelji brzo objasniti što se u Hrvatskoj ne može, kako je sve loše, kako nema para, nema mogućnosti, fali pozitive. Tako izgleda naša realnost. Ako ne kukate, i ako vam je dobro u životu, onda nemate o čemu pričati.
Možeš li ukratko predstaviti Mentalni trening (MT)?
MT je suvremeni pristup pojedincu s ciljem razvoja čega god taj pojedinac želi razviti. Ne govorim o hard skillsima, već o soft skillsima. Od banalnih stvari kao što je komunikacija, u kojoj zapravo nitko nije vješt iako svi pričaju. O motivaciji o kojoj ljudi pričaju, a nitko zapravo ništa ne zna. O fokusu na koji se svi žale, a nitko nije probao promijeniti. O emocijama koje su svima izgovor, a nitko ih ne zna ili nikad nije probao kontrolirati ili preuzeti odgovornost za njih. To su područja rada. To su stvari o kojima pričaju, često koriste kao izgovor, a nikad ništa ne poduzmu. To je ono što mi znamo, što možemo pomoći čovjeku. Ne nužno da promijeni već i unaprijedi.
Život posvetio da pomažem drugima
Što prosječna osoba dobiva od Mentalnog treninga?
Uzeti ću primjer osobe koja se prijavi na naš najkraći program program od 8 tjedana. Ona prolazi kroz period blage transformacije. Prvo što dobije jeste uvid, drugačiji pogled na stvari. To je ono kao, do sad sam gledao novčić s jedne strane. Sad vidim da ima i drugu stranu. Iako je isti novčić strane su bitno različite. Uvid, nova uvjerenja, to je nešto što svaka osoba koja prođe kroz program dobije sigurno. I tu počinje preispitivanje s ciljem unaprijeđenja funkcioniranja. Druga stvar ljudi će vrlo brzo naučiti kako upravljati svojim emocijama onda kad je to najbitnije. Oni koji stvarno žele unaprijediti sebe oni će kroz taj program unaprijediti svoj fokus u svakodnevici. A do kraja programa svi su motivirani da to nastave dalje raditi. Značajan njih napravi značajne promjene u životu.
„Ne postoji nešto što će opravdati to što nisi radio više“.
Što tebe pokreće u životu, što ti je motivacija?
Svoj sam život posvetio da pomažem drugim ljudima. Ono što me pokreće je interes za druge ljude. Osoba koja sjedne ispred mene u ulozi klijenta je meni jako zanimljiva. Osjećam veliku potrebu i strast da pružim toj osobi podršku na najkvalitetniji mogući način. To je ono što me pokreće. Ponekad, ali to baš iznimno rijetko me pokreće strah da toga neće biti. Da se jedno jutro probudim i ne želim više raditi to što radim, to mi je najgora noćna mora. U svakodnevici me pokreće želja da pružim podršku, a ako gledamo na nivou moje tvrtke, nastojanje od prvog dana da budemo dostupni svima.
Koja je tvoja poruka svim onima koji su na počecima i žele uspjeti?
Najčešće govorim onu rečenicu nikad ne odrasti i nikad nemoj prestati rasti. U ovoj prilici, nakon ovog razgovora, čak bi rekao da ne postoji izgovor za uspjeh, a ne postoji izgovor ni za neuspjeh. Odustanite od glupih izgovora. Izgovor svatko može naći, ali to su i dalje izgovori, to nisu opravdanja. Ne postoji nešto što će opravdati to što nisi radio više – zaključuje za kraj Igor Čerenšek.
