Hrvatskog poduzetnika Andriju Čolaka neumorno pokušamo dovesti na Inspire Me konferenciju, ali bezuspješno. Uz tri poslovna projekta s kojima niže uspjehe, on je neuhvatljiv. Ipak, upornost nam se isplatila i uspjeli smo ga uhvatiti na jednom intervjuu na riječkoj rivi.
Andrija Čolak pokretač je poznatog hrvatskog branda Surf’n’Fries koji franšizno posluje po cijelom svijetu. O njegovom svjetskom uspjehu govori to da je u Americi, koja je meka fast food franšiza, a pomfrit se može naći na svakom koraku, Andriji Čolaku 2015. uručena nagrada za mlade nade u franšiznom svijetu. Tako je do 35. godine uspio pokoriti Ameriku, a slijedi i Australija, u kojoj je nedavno na poznatoj surferskoj plaži Bondi beach otvoren prvi Surf’n’Fries.
U intervjuu nam je otkrio kako su izgledali njegovi početci, usponi i padovi i zašto se uopće odlučio za poduzetništvo.
Za početak molimo Vas da nam se predstavite. Tko je Andrija Čolak?
Imam 37 godina, iz Rijeke sam. Trenutno imam 3 projekta: Surf’n’Fries, Kisha i Porthop, aplikaciju za podupiranje transportnih vezova. U poduzetništvu sam od 2003. godine. Prvu firmu sam osnovao u 21. godini.
Prvi pothvat bio je oglasnik za nekretnine, koji je tada bio prvi takav oglasnik u Hrvatskoj. Iz teške nule smo pokrenuli taj posao. Doslovno nismo imali dovoljno novaca za početni kapital, pa nismo niti otvorili poduzeće, već obrt. Kroz 5 godina uspjeli smo izgraditi dosta dobar biznis s 12 zaposlenih i izdavali smo novine od 136 stranica u boji. Imali smo i magazin Croatia Real Estate magazin s luksuznim nekretninama. 2008. godine prodali smo taj biznis jednoj stranoj kompaniji. Taj kapital je u biti bio temelj za pokretanje Surf’n’Fries-a.
Kako to da ste tako mladi ušli u svijet poduzetništva?
Pa ne znam. Možda se ne uklapam u te stereotipe i strukture… ali tako je ispalo.
Točno se sjećam tog prijelomnog trenutka kad sam shvatio da želim biti poduzetnik. Bio sam u Mošćeničkoj Dragi na plaži, surfao sam. Tada je na plažu došao jedan čovjek s jeep-om i na haubi je imao neku novu dasku, revolucionarnu za to vrijeme. Pitam ja tako prvu osobu do sebe tko je to i on odgovara „Ma ne znam, on ti ima tamo neke firme i uživa, surfa okolo“.
Uvijek sam volio slobodu, pa je bilo logično da zavolim i poduzetništvo. To naravno, nije za svakoga. Ali ako se čovjek osjeća da je poduzetništvo za njega, trebao bi probati. Pa čak i po cijenu pada, kako bi se opet dignuo. To je u našoj sredini još uvijek bauk „Što ako propadnem?“. Pa što onda, opet ćeš se podići! Imao sam i ja puno poslovnih neuspjeha. Sa Surf’n’Fries-om 2012. godine bili smo doslovno na koljenima. Ja sam imao osjećaj da ću sve što dotaknem pretvoriti u zlato, a to naravno nije pravilo, pogotovo usred krize.
Krenuli smo u projekt joint venture-a u Turskoj i doživjeli krah. Kako bi opstali, morali smo se kompletno presložiti. Bio mi je i privatno jako težak taj period: kad gledaš račun od struje i češkaš se po glavi. Ali, prošlo je i opet nižemo uspjehe.
Što je bilo prije poduzetništva, jeste li ikada radili za druge?
Jesam. Moj prvi posao bio je na televiziji, bio sam TV voditelj. To je bilo ludo i nezaboravno iskustvo. Imao sam 18-19 godina, a krenulo je slučajno. Imali smo bend i željeli smo snimiti spot, ali nismo imali novaca. Uspjeli smo skupiti 1.000 maraka od sponzora i s time sam ja pristupio lokalnim televizijama da ih nagovorim da nam snime spot. I uspjelo mi je.
Dok smo snimali spot, pristupio mi je direktor televizije. Pitao me da li znam engleski? Znam! Da li poznajem glazbu? Poznajem. Da li mi treba posao preko ljeta? Treba. I kaže on, dođi onda u ponedjeljak u 6:30h na televiziju. Super, ja sam došao s pretpostavkom da ću trebati nositi stvari. Kad ja dođem, a oni meni stavljaju mikrofon, daju mi upute za najavu pjesama i ostave me samog u studiju. Prva pjesma koju sam najavio je od Santane: Corazon Espinado. I tako je to krenulo, nenadano i potrajalo je godinu dana.
Nakon toga sam se zaposlio u agenciji za nekretnine. Tu sam poprilično dobro izbrusio prodajne vještine. Rijeka je specifičan grad po pitanju tržišta nekretnina: sve agencije imaju pravo na prodaju svih nekretnina, a uspjeh ovisi isključivo o agentu. Plaća na proviziju je poprilična motivacija za rad na sebi i svojim prodajnim vještinama. Nakon toga završio sam u Kanadi na faksu, i onda počeo raditi za sebe.
Kisha, prvi pametan kišobran na svijetu nastao je slučajno. Možete li nam reći nešto više o tome?
Projekt Kisha pokrenut je iz zezancije. Kako u Rijeci pada jako puno kiše, ja sam to jednom prilikom prokomentirao statusom na Facebooku u stilu „Dosta mi je ove kiše, trebali bi se baciti u proizvodnju kišobrana.“. Status je privukao brojne komentare, a jedan od njih bio je i od Gorana Čandrlića „Zamisli da proizvedemo kišobran koji ne možeš izgubiti“. Uhvatili smo se toga iz šale na Facebooku, a na kraju je ispalo kao jedan jako uspješan projekt.
Uz tolike poslovne projekte, da li uspijete napraviti mjesta za hobije? Da li još uvijek surfate?
Još uvijek surfam, ali ne bavim se windsurfingom nego kitesurfingom. I pomalo se vraćam korijenima. Odmalena sam jedrio i sad se opet se time bavim. Valjda s godinama ideš u krug.
“Uhvati se jedne stvari i budi u njoj najbolji.”
Imate li neki savjet za mlade koji žele pokrenuti svoju poduzetničku ideju?
Treba čim manje razmišljati jer ako puno razmišljaš, stvorit će se strah koji će te blokirati i nikad se nećeš odvažiti. Samo kreni i snaći ćeš se. Za poduzetništvo je potrebno znanje. Čim više čitaj i educiraj se. Informacije su nadohvat ruke, a knjige se mogu naručiti preko Amazona za vrlo male novce. Ako nisi spreman godišnje pročitati barem 20 knjiga na temu poduzetništva, možda ipak poduzetništvo nije za tebe. Isto, bitno je ne svaštariti. Uhvati se jedne stvari i budi u njoj najbolji. To je vrlo bitno jer ako radite više stvari odjednom, niti jedna neće biti savršena.
Koja je vaša motivacija u poslu?
Ne želim zvučati plitko, ali u poslovnom svijetu bitan je novac. Ako ti novac nije bitan, onda se trebaš baviti nekom neprofitnom djelatnosti. Kod nas previše ljudi radi za čavle, to me rastužuje. Osim toga, osjećaj uspjeha daje puno smisla u životu. To je i nada novim generacijama: možeš ostaviti trag u svijetu i promijeniti ga. Tako je život ispunjeniji.
Za kraj, jedno trik pitanje: preferirate li junk food ili zdrav život?
Općenito sam protiv ograničenja i vrlo sam liberalna osoba. Smatram da je bitan balans. Ako je pitanje junk food ili zdrav život, biram oboje 50% – 50%. Jedan dan pomfrit, a drugi dan brokula.
