Prošle godine Visoka poslovna škola PAR proslavila je svoj deseti rođendan. PAR je danas međunarodno prepoznat centar obrazovanja i jedan od pionira dualnog obrazovanja u Hrvatskoj. Na čelu PAR-a, koji je prva i jedina visokoobrazovna institucija na području Rijeke stoji prva žena koja je pokrenula projekt osnivanja visokoobrazovne institucije, a to je Gordana Nikolić. Kao što možete primijetiti, Gordana Nikolić se često dovodi u kontekst s riječi „prva“. Ona je omiljena profesorica, cijenjena poduzetnica i vrlo interesantna osoba sa zanimljivom životnom i profesionalnom pričom, koju smo imali priliku uživo poslušati i zabilježiti za one željne inspiracije.
Iako je završila u području ekonomije, njezina prva ljubav je pomorstvo.
Moj put je na neki način, kao i ja: svestran i interdisciplinaran. Ja sam naime, prvo završila pomorski fakultet da bih potom magistrirala i doktorirala na ekonomiji. Iako me život odveo u menadžerske vode i područje ekonomije, ne doživljavam se kao „čistog“ ekonomista jer je pomorstvo moja prva ljubav. Oduvijek sam sanjala da ću raditi u logistici neke velike pomorske kompanije. Ali eto, nažalost hrvatsko pomorstvo se ugasilo negdje u vrijeme kad sam ja diplomirala, pa sam otišla u drugom smjeru. Započela sam svoju karijeru u jednoj državnoj firmi. Nakon nekoliko godina shvatila sam da se dosađujem, da „venem“ i da to nije za mene. Potom sam se odlučila na doškolovanje i stažiranje u inozemstvu. Već tada razmišljala sam o nekom privatnom biznisu, međutim neiskustvo i okolnosti utjecale su na to da ipak tada ne realiziram svoju ideju. Naime, volim reći za sebe da nisam kockar. Kažu da u poduzetništvu moraš malo kockati, ali ja sebe tako ne doživljavam. Volim dobro istražiti okolnosti prije nego što donesem odluku.
„Sve se može kad se hoće, ako se hoće istinski.“
Različita poslovna i životna iskustva smatra svojom prednošću.
Nakon povratka iz inozemstva započela sam raditi u jednoj privatnoj kompaniji. Tamo sam doživjela totalnu suprotnost u odnosu na prethodno iskustvo. To je bila tipična privatna kompanija naših devedesetih, a vlasnik je bio tipičan privatnik iz doba naše privatizacije. Iz jedne krajnosti sam otišla u drugu. Iz današnje perspektive vidim da me je to izgradilo i omogućilo mi da vidim prednosti i mane i jednog i drugog posla. U tom periodu sam dobila poziv svog bivšeg profesora s fakulteta da upišem magisterij jer bi mi to povećalo šanse za zaposlenje na fakultetu kasnije, što sam prihvatila. Tijekom mog magisterija, ova kompanija u kojoj sam radila je – tipična hrvatska priča – propala, pa sam se ja usmjerila u akademsku zajednicu i provela 8 godina kao stručni suradnik na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. No, u tom periodu sam naučila da upornost i uspjeh nisu jedini kriteriji za zapošljavanje i napredovanje. Shvatila sam da ne dobivam prilike koje želim i zato sam se vratila u privatni sektor i radila na različitim projektima. E onda se dogodio jedan zanimljiv preokret.
Na vlastitom iskustvu doživjela je pravi filmski head hunting.
Firma u kojoj sam započela svoju karijeru se u međuvremenu privatizirala. U doba kad sam ja tamo radila licencirala sam se za carinskog deklaranta, a oni su upravo tada tražili osobu s tom licencom. Činjenica je da jako puno osoba ima tu licencu, to je svaki špediter. No, svaki špediter ne razumije proizvodne procese u toj kompaniji, i svakome bi trebalo minimalno pola godine da upozna način funkcioniranja proizvodnje. S druge strane postoje već zaposleni ljudi koji poznaju proizvodnju ali nemaju licencu. I to je meni u tom trenutku omogućilo da doživim pravi head hunting, a u pitanju je bila moja glava. Meni tada nije bilo jasno zašto su oni tako dosadni i uporni i žele baš mene, kad ja s druge strane nisam imala niti malo interesa da im udovoljim. Kad bih pomislila na svoje radno iskustvo iz tog perioda, sjećala bih se najdosadnijeg perioda svog života i nisam se željela tamo vratiti. Međutim, moram priznati da su, uvjetno rečeno, napravili napad na mene s više strana i ponudili mi fantastične uvjete koje sam mogla samo sanjati i naposljetku sam pristala. Ipak, to sam učinila pod uvjetom da se zaposlim na godinu dana kako bih odradila projekt i onda se rastajemo.
To iskustvo osvijestilo me: ne treba zavidjeti ljudima na menadžerskim ugovorima i misliti kako je njima sve lijepo, bajno i krasno i ne razumiju nikoga. Na vlastitom iskustvu shvatila sam da tako visoka funkcija i odgovornost utječu na to da osoba postupno „izgubi sebe“. Što je i u redu, ako je osoba spremna na to. Sve te privilegije i vrlo visoka plaća čine život jako ugodnim, ali gube se osobni svjetonazori, stavovi i čovjek postaje vojnik. Ja sam shvatila da to nije za mene, i da mi je vrijeme provedeno sa studentima bilo najdraže i da sam u tom periodu bila najsretnija. Tada sam odlučila da tim životnim putem želim krenuti dalje. S projektom kojim sam upravljala završila sam tri mjeseca prije roka i istog dana nadređenog obavijestila da je naš radni odnos gotov. Nitko mi nije vjerovao i pustili su me ta tri mjeseca da uživam u plaćenom godišnjem odmoru, kako bih se po isteku vratila na posao. Ja naravno, nisam tako planirala, što sam im jasno dala do znanja.
A onda se dogodio još jedan životni preokret.
Život nam servira uspone i padove. Nakon uspješnog poslovnog iskustva, uslijedio je jedan privatni krah koji ju je osnažio i omogućio novi pogled na život.
Uslijed mog planiranja traženja novog posla, dogodilo se to da su mi se roditelji jako razboljeli i bili su u životnoj opasnosti. U tom trenutku sve mi je bilo nebitno osim njihovog zdravlja. S obzirom na to da sam bila nezaposlena, uslijedio je period borbe iz dana u dan. Tada sam došla do novih spoznaja: kako je u životu pojedinca ipak vrlo važna materijalna sigurnost, odnosno da se život treba graditi i planirati. Isto, shvatila sam kako se često opterećujemo glupostima i radimo probleme iz ničega, a ustvari ništa nije problem osim takvog momenta kad ste nemoćni iako imate najbolje doktore i lijekove na raspolaganju. Hvala Bogu, sve je dobro završilo, a ja sam iz svega izvukla novi pogled na život. Nakon toga privremeno sam imala priliku vratiti se u akademski svijet, na poziv jednog privatnog fakulteta iz Istre da im pomognem u razvoju diplomskog studija.
Uslijedilo je ljeto, i točno se sjećam svog razgovora s prijateljicom na plaži kad sam joj rekla da mi je dosta svega: ups and downs, nesigurnost, hoću li dobiti posao ili neću. I tad sam rekla „Ja ću otvoriti privatni faks u Rijeci!“. Uslijed silnog povjerenja koje sam uživala kod drugih, odlučila sam imati povjerenja sama u sebe.
Priča o nastanku Visoke poslovne škole PAR sve je samo ne uobičajena priča o realizaciji poduzetničke ideje.
Tako sam se ja sljedećih nekoliko mjeseci šalila na tu temu i pričala o tome kako ću otvoriti svoj privatni fakultet. Dobila sam veliku potporu od svoje drage prijateljice koja mi je dala rok da realiziram tu ideju. Rekla mi je da previše pričam i da je vrijeme da nešto učinim. Ispisala je „Imam viziju, imam cilj – listopad 2006“ na jedan A4 papir i zalijepila ga na zid. U to sam svako jutro gledala dok sam pila kavu.
I tako, kad nešto odlučite i krenete istraživati i intenzivno razmišljati o tome, prilike se počnu same otvarati. Tako je i bilo. Na jednoj slučajnoj kavi s osobom koju sam samo taj put u životu vidjela, a jako bih voljela da ju opet sretnem, ispričala sam svoj san. Ona me povezala sa svojom poznanicom koja radi na fakultetu u Njemačkoj i mi smo započeli suradnju. Najprije sam bila pozvana kao predavač na njihovom fakultetu, da bih zatim dobila priliku da otvorim njihov studij u Rijeci.
Od zacrtanog cilja listopad 2006., ipak je prošlo malo više, ali ne mnogo: osam mjeseci. U lipnju 2007. godine imala sam prvo predstavljanje projekta PAR. Mnogima nije bilo jasno što pričam. Neki su mislili da sam luda, neki da su Nijemci špijuni i da će me iskoristiti, da neću uspjeti… ali… dobila sam i potporu. U periodu kad sam htjela pokrenuti PAR, bila sam totalno bez novaca. Tada mi je pokojni ujak posudio novce kako bih otvorila svoju firmu i pokrenula posao. Ne mogu reći da je on bio jedini koji je vjerovao u moju ideju, ali on je taj koji mi je jedini poklonio povjerenje i zaista omogućio da ju realiziram. Isprva sam iznajmila kancelariju od 4 kvadrata i bila one-man-band: sve što je trebalo. Uskoro smo krenuli s prvom generacijom studenata, zaposlili profesore i uspjeli. Sve se može kad se hoće, ako se hoće istinski.
„Uslijed silnog povjerenja koje sam uživala kod drugih, odlučila sam imati povjerenja sama u sebe.“
PAR je uveo brojne inovacije u pojmovima našeg obrazovanja kao što su studentski inkubatori i velik udio praktične nastave.
Akademija Heidelberg, od koje sam dobila ugovor za PAR je grupacija koja upravlja s preko 100 visokoobrazovnih institucija u Njemačkoj. Njihov koncept studiranja je dualni i po uzoru na njih i mi smo uveli takav studij u samom početku. Međutim, to kod nas nije bilo lako organizirati i morali smo mnogo improvizirati. Naime, kod nas organizirati studentima praksu tijekom cijele godine gotovo je nemoguća misija jer poduzeća to ne žele. Vodili smo mnoge borbe s njima. Nevjerojatno je to kako bi oni rado potpisali praksu, samo da im se studenti ne motaju po poduzeću. Ja sam uporno tvrdila da to nije poanta, ali nisam naišla na opće razumijevanje. Onda smo došli na ideju studentskog inkubatora.
Budući da nismo studente mogli odvesti u poduzeća, ovaj način omogućio je da poduzeća i njihove projekte dovedemo k nama i tako osiguramo studentima rad na stvarnim slučajevima. Tako smo 2010. godine pokrenuli studentski inkubator. Pokušali smo pozitivna međunarodna iskustva koja smo vidjeli i doživjeli i pokušali prenijeti na naš studij i naše studente.
Vjerujem da će se obrazovni sustav morati promijeniti na način da sadrži više praktične nastave. Ali nažalost, ne zato što će pojedinci shvatiti da je taj pristup dobar, nego jer će nam taj pristup biti nametnut. Žalosno je što mi promjenama ne dajemo vjetar u leđa i ne uvodimo ih dovoljno brzo – prema potrebi. Obrazovni sustav mora imati budućnost, ali neminovno je da promijenimo neke stvari.
U Hrvatskoj se priča o dualnom obrazovanju posljednje dvije godine. Mi smo prije 10 godina tako funkcionirali, dok su nas drugi gledali kao da smo pali s Marsa. Ali nismo pričali o ničemu što ne postoji. To je primjer dobre prakse iz susjednih zemalja kao što su Austrija i Njemačka. Ono što smo vidjeli da funkcionira kod njih, prilagodili smo našem sustavu. Mi trebamo raditi na promjeni svijesti: i starih i mladih. I kod mladih se na žalost još uvijek osjete ograničenja zbog naše povijesti i bivšeg sistema. Ja ne kažem da je taj sistem bio loš, ali okolnosti su se promijenile i potrebno je shodno tome mijenjati i svijest.
Još uvijek se lome koplja oko toga je li ženama u poduzetništvu teže ili su ravnopravne muškarcima. Evo što Gordana Nikolić kaže o toj temi:
Prednosti i nedostaci poduzetništva po meni nemaju spol, to je stil života. Biti poduzetnik nije vrsta posla. Poduzetnik nema radno vrijeme, slobodno vrijeme i godišnji odmor, već stalno nosi svoj posao sa sobom. To ima svoje prednosti i mane. Važno je za svakog pojedinca da on osvijesti što je njemu važno i u kojoj ulozi se bolje osjeća – da li se bolje osjeća kao zaposlenik, gdje ne mora razmišljati toliko koliko njegov poslodavac ili želi biti poduzetnik i snositi direktne posljedice toga što napravi dobro, a što loše. Što se tiče toga da li je žena ili muškarac u poduzetništvu, mislim da su iste prednosti i nedostaci. Ipak, mislim da žene i muškarci različito pristupaju poduzetništvu. Mi smo kreativnije, više stvari radimo odjednom i emotivnije pristupamo poslu (što nekad i nije najbolja solucija).
Postoji i ona ružna strana koja se povezuje sa ženama u poduzetništvu, ali ja to pripisujem… radnom stažu. Nekad vas jednostavno ne dožive ako ste žena. Često sam se susrela s time da se moram mnogo više truditi u odnosu na muške kolege da mi se shvatilo dovoljno kompetentnom. U tom pogledu muškarcima je malo lakše. To je činjenica od koje ne možemo pobjeći. Danas, nakon deset godina u poduzetništvu i jako puno dobrih projekata iza mene i institucije koju vodim, više ne osjećam to natjecanje, sada me ozbiljno shvaćaju. Ali na samom početku, mislim da je muškarcima malo lakše. Oni se lakše umrežavaju i lakše zadobivaju povjerenje. Postoje realne okolnosti zbog kojih muškarci idu gore jednim putem, a žene drugim. Što se mene tiče, to je u redu. Samo zbog toga što je put malo lakši, ja ne bih željela biti muškarac.
Gordana Nikolić cijenjena je u svijetu poduzetništva, čemu svjedoče brojne nagrade i priznanja. Tako je 2014. godine proglašena najuspješnijom poduzetnicom Hrvatske, a ove godine dobila je međunarodno priznanje Ženskog ekonomskog foruma „Exceptional Women of Excellence“. Upitali smo ju što ona smatra svojim najvećim uspjehom.
Osobno smatram najvećim uspjehom to što sam pionir u nečemu. Ova nagrada koju sam dobila ženskom ekonomskom forumu „Exceptional Women of Excellence“ je upravo nagrada za izvrsnost ženama koje su u svojoj lokalnoj zajednici pioniri u onome što rade. To i je moj najveći uspjeh. PAR je prva i jedina privatna visokoobrazovna institucija u Rijeci. Ja sam prva i jedina žena koja je to napravila u Hrvatskoj. Smatram da mi je to najveći uspjeh: da sam pokazala i dokazala da je moguće pomaknuti granice. Niti u poduzetništvu, niti u akademskom svijetu nisam imala neke predispozicije, pozadinu i osnovu koja bi me mogla pogurati. Mislim samo da sam u određenom trenutku bila dovoljno znatiželjna i usudila se izaći iz okvira. Nisam se obazirala na komentare i podsvjesno sam vjerovala u to što činim. Mislim da je najveći uspjeh za svakoga kad u životu napravi nešto što će ostaviti traga. Jednom davno mi je rekao jedan kolega: „Ako iza čovjeka ne ostane nešto po čemu se pamti, onda kao da nije ni živio.“. Mislim da će jednog dana nakon mene ostati trag, a još imam puno posla i projekata za odraditi.
Inspiraciju i motivaciju svi pronalazimo na drugim mjestima. Gordana Nikolić inspiraciju pronalazi u ljudima.
Motivaciju pronalazim u lijepim i uspješnim pričama. Kad ste zadovoljni sami sa sobom, što ne znači da nemate problema, da vam život ne donosi lijepe i ružne trenutke i nemate izazove, manje i veće, privući ćete iste takve osobe. Posao mi daje mogućnost da upoznam puno različitih ljudi i njihove priče. Takve priče mene inspiriraju i daju mi vjetar da idem dalje. U isto vrijeme tu su i stari prijatelji iz djetinjstva i škole i to je isto jedna vrsta bogatstva i snaga. Dakle, inspiriraju me ljudi. Pozitivni ljudi koji vjeruju da je moguće nešto promijeniti.
Za kraj, upitali smo omiljenu profesoricu što želi poručiti mladima.
Budite znatiželjni i uzmite maksimum od svojih profesora. Ne ustručavajte se pitati, tražiti i istraživati. Nikad nije bilo ljepše i lakše studirati nego sada.
