Ivan Pažanin, još je od tinejdžerskih dana ljubitelj spravljanja hrane. Već za vrijeme školovanja napravio je svoje prve velike korake u jednom od najprestižnijih splitskih restorana. U želji da proširi i usavrši svoje kulinarsko umijeće, kreće u inozemstvo gdje se specijalizirao za mediteransku, francusku i talijansku kuhinju. Svoje vrhunsko kulinarsko umijeće pokazao je radeći za luksuzne restorane, a javnosti je najbolje poznat kao član žirija showa “Tri, dva, jedan – kuhaj!”.
Trenutno u svojoj Štoriji u Splitu usrećuje sve one željne prave mediteranske spize. Svako postignuće cijeni, ali izdvojio bi kuhanje za poznate osobe iz redova glumaca i tenisača, članove kraljevske obitelji, i za tim Formule 1. Osim spravljanja vrhunske hrane, obožava provoditi vrijeme sa svojim prijateljima, a kako je iz Splita, omiljeni mu je hobi, naravno – nogomet!
O njemu se mnogo može pisati, a i on o sebi može mnogo pričati. Pitala sam ga da sam kaže nešto o sebi kako bih ga bolje predstavila, a njegov odgovor nije me nimalo iznenadio.
„Lud, to je prvo, živin trista na sat to je drugo, i kuhar to je treće! Ovako si dobila sve u kompletu. Ne može bolje.“
Kako je Ivan Pažanin postao chef
Kuhara je mnogo. U zemlji gdje je turizam jedna od glavnih okosnica gospodarstva, to je i za očekivati. Međutim, rijetki su oni koji se isprofiliraju u svom poslu i postanu poznati chefovi. Sljedeće pitanje nametnulo se samo po sebi. Zanima me kako je započeo njegov poslovni put. Ivan kaže da je od malih nogu želio biti kuhar. Stoga smatra da je njegov poslovni put započeo dosta rano, a putuje njime cijeli život. Njegov profesionalni put započeo je vrlo rano, u dječačkoj dobi kad je radio po kuhinjama raznih restorana. Kaže za sebe da je svašta prošao u malo vremena, a radio i po 20 sati dnevno. Ali istovremeno radi ničega ne žali.
„Izgubili smo uslugu, previše mladosti postaju chefovi i nije to prirodno. Ja sam to prošao taj put i znam gdje sam pogriješio. Za ovakav posao treba puno životnog iskustva, da bi došli na poziciju chefa, da bi spoznali osjećaj za začine te da bi naučili nešto. Posao chefa zahtjeva puno rada, discipline, upornosti i učenja. Radija sam 20 sati dnevno, ubijao sam se od posla. Mislija sam da neću nikad uspit, da mi je najgore na svitu, da nije fer i da me se iskorištava. Ustvari, je to bilo savršeno prirodno i normalno te je onda sve došlo na svoje. Normalno, kad ti imaš iskustvo iza sebe, kad vratiš film kako si došao do nečega, znaš cijenit ljude i namirnice, to se ne može steći preko noći.“
„Sad kad pogledam iza sebe, u svakom trenutku sam bio baš ondje gdje trebam biti i sve ono što sam proša ne bi nikad prominija.“
Žongliranje radom u restoranu i u medijima
Ipak, naporan rad se isplatio i ukazala se prilika za važnu ulogu na televizijskom showu. Koju nije propustio. Za Ivana to je vrlo vrijedna prilika za profesionalni razvoj i rad s kolegama koje jako cijeni. Ipak, uz rad u medijima, on vodi i vlastiti restoran. Čini se kao da to žongliranje zahtjeva dosta znoja i suza. Upitala sam ga kako mu to polazi za rukom.
„Teško je naći balans između medija i restoranskog posla, ali s upornim radom, organizacijom vrimena i srcem – to se može. Kod oba segmenta života i posla, triba naći balans i puno uživati u svemu.“
A da Ivan puno uživa u tome što radi, to se ne treba naglašavati. Dovoljno je vidjeti ga u njegovom omiljenom okruženju, kako uživa pripremajući delicije za svoje goste. I sam kaže da je kuhinja njegova matica.
Inspiracija u kuhinji
Ipak, čini mi se da kad kuham za sebi drage ljude, inspiraciju pronalazim s lakoćom. Kuhati za nepoznate ljude ne bi mi bilo drago, ne znam gdje bih pronašla inspiraciju. Upitala sam Ivana gdje pronalazi inspiraciju za svoja jela. On kaže da je inspiracija u njemu. Kada ode na tržnicu ili ribarnicu i vidi nešto što mu se sviđa, odmah mu na pamet padaju kombinacije namirnica s kojima tu ribu ili meso može sljubiti.
„Ima trenutaka kada nemam inspiracije, ali kao svaki umjetnik kad me uvati trentauno onda udaram po svemu.“
Iako je vrlo mlad, njegov profesionalni put vrlo je bogat. Vlastiti restoran, sudjelovanje u žiriju poznatih kulinarskih tv emisija. Upitala sam ga što smatra svojim najvećim postignućem. Odgovor me jako iznenadio. Za Ivana, svaki projekt na kojem je radio i restoran u kojem je imao priliku raditi za njega je postignuće i ponos. Nije želio izdvojiti niti svoj restoran, niti kulinarske emisije jer kaže, sve što radi, radi sa srcem i uvijek daje svoj maksimum. On svaki novi projekt vidi kao priliku za rast i razvoj i najsretniji je kad stvara.
„Ne smijem stat. Triba stati i malo odmoriti, ali uvijek razmišljati o budućnosti, uvijek razmišljati naprijed, educirati se i raditi nove projekte. To je ono što mene inspirira i čini sretnim, što je dio mene.“
Kuhanje
Razgovarali smo i o kuhanju. Njegov stil jesu lokalne namirnice, koje sljubljuje na inovativan način. Ivan kaže da ga interesiraju i ostale kuhinje, ali s njima eksperimentira za vlastiti gušt. Upitala sam ga da li ima neki poseban sastojak koji dodaje svojim jelima. Ivan kaže da je slab na sol i dobro maslinovo ulje. Voli koristiti svježe mediteransko bilje u svojim jelima. A otkrio nam je i tajnu kako kuhati:
„Jako volim raditi sa svježim mediteranskim biljem, koristim ga po svojim viđenjima i toga se držim. Ne miješam sve skupa. Fokusiram se na glavnu namirnicu, i na jedan začin, u cilju da se kod jela postigne pravi željeni intenzitet.“
Omiljeno jelo Ivan nema. Ovisi o sezoni, raspoloženju, želji. Za sebe kaže da je kao trudnica. Ako sanja neko jelo, idući dan ga mora pojesti, pa bila to riba, tjestenina ili janjetina.
Ivan Pažanin privatno
Upitala sam ga tko mu je bio najveća podrška u njegovim profesionalnim početcima. Ivan kaže da su to bili svi, a najviše je zahvalan svojoj obitelji koja mu nije nametala zahtjeve po pitanju školovanja i izbora profesije, nego su razumjeli njegovu ljubav i pustili ga da se bavi onime što mu je želja. Smatra da je takva podrška formula za uspjeh, ne samo za profesionalan rast, nego u svim poljima.
Pretpostavila sam da Ivan nema mnogo slobodnog vremena. Nije me razuvjerio. Ipak, mora postojati neki ispušni ventil kojem bježi da nahrani dušu. Njegov odgovor je more i sport.
„Kad je lito i lipo vrijeme, svaki slobodni minut san u moru, to me čini sretnim i vraća me u život. Život krade, more vrati… Volim se baviti sportom i voziti bicikl.“
Kada razgovaramo o njemu privatno, zanima me je li isti kakav se pokazuje na televiziji. I moram priznati da zaista je. Vrlo temperamentan, živ i veseo, što za sebe kaže i sam, „pravi temperament Mediteranca Dalmatinca“.
Za kraj, upitala sam ga da li ima neki savjet koji bi podijelio s onima koji su na početku?
“Ono što mene motivira je stvaranje u poslu. Stvori, za vrime stvaranja uživaj i rasti, i uči… Samo treba raditi i raditi kako biste uspjeli u životu. Svaki dan je neiscrpno učenje i trčanje za novim tehnologijama jer morate biti u toku. To je ono što nas gura, što nas motivira da se razvijamo. Na kraju je najbitnija ljubav prema poslu, bez toga nema apsolutno ništa!”
