9 min čitanja

Goran Vrabec mladi je i svestrani poduzetnik iz zagorskog Jakovlja, koji je 2012. godine pokrenuo vlastiti brend „Volim ljuto“ – brend koji svakodnevno nastoji pružiti najkvalitetnije namirnice i proizvode ljubiteljima ljutoga. Imali smo čast čuti njegovu priču na ovogodišnjem Career Boosteru, gdje smo svjedočili njegovom velikom entuzijazmu i ljubavi prema svome poslu. Nismo mogli propustiti priliku a da ne porazgovaramo s njim i izvan predavanja.

Kako je FER-ovac prešao u kulinarstvo, odnosno uzgoj paprika?

Studirao sam na FER-u, no nisam nikada završio studij iako su mi pred sam kraj ostala 3 ispita i diplomski rad. Jednostavno mi se nije više dalo nastavljati sa studijem jer sam krenuo u posao i shvatio da mi ta diploma u biti neće ništa promijeniti, a usto sam u međuvremenu i izgubio vjeru u sustav obrazovanja vidjevši općenito trenutnu situaciju u zemlji. Ovo s hranom počelo je sasvim slučajno… Roditelji se bave poljoprivredom već dugo vremena, iako je mama računovođa a tata automehaničar. Uvijek su se uz posao bavili i poljoprivredom a ja sam im uvijek pomagao i pritom razmišljao kako se nikad ne bih želio baviti takvim nečim. Na kraju je sve doslovno nastalo iz nekakvog hobija, kad je mama posadila chilli papričice od sjemena koje sam naručio preko interneta. Za vrijeme Božića, dobili smo oko 10 kila paprika stoga sam odlučio napraviti razne umake i podijeliti ih prijateljima. Ubrzo nakon toga, počeo sam dobivati pozive od prijatelja i od nepoznatih ljudi kojima su ti isti prijatelji podijelili umake i svi su me pitali gdje se može nabaviti umak. Tada smo shvatili da bismo mogli pokrenuti nešto naše, tehničku podršku sam imamo pošto sam studirao na FER-u, radio sam i neke web stranice a marketing mi je bio hobi tako da se sve nekako poklopilo i krenuli smo s kreiranjem brenda. Više od ljubavi prema poljoprivredi, želio sam vidjeti možemo li uopće kreirati nešto naše. Što se tiče uzgoja, mama vodi glavnu riječ dok sam ja zadužen više za preradu i recepte, no i dalje mi je marketing najveća ljubav.

Foto: Kristina Savić

“Poduzetništvo ne mora biti nešto što će ti omogućiti da kupiš novi auto, već nešto što će ti omogućiti da radiš ono što voliš.”

Kako je nastala priča oko brenda Volim ljuto?

Godinu dana prije tog Božića, bio sam na piću s prijateljima i razgovarali smo općenito o ljutim umacima i u jednom sam trenutku rekao da ću napraviti vlastiti umak koji će se zvati Vrabasco. To je u biti bila zezancija ali sada u ponudi imamo umak koji se zove Vrabasco, naravno nakon što smo ispitali je li tim imenom narušen copyright poznatog brenda. Prije tog Božića 2012.god, ideja je uvijek ostala na tako nekoj zezanciji sve do trenutka kada su prijatelji i ostali počeli zvati i pitati gdje se ti umaci mogu nabaviti jer su im se jako svidjeli. Želim naglasiti da mi je jedan prijatelj puno pomogao u brendiranju i etiketiranju tih umaka koje sam tog Božića napravio, iako nisu služili za prodaju već za poklon, dao im je baš profesionalan izgled. Ja sam u međuvremenu imao i drugi posao, imam firmu s drugim prijateljem koju smo pokrenuli 2010. godine koja se bavi drugim stvarima poput iznajmljivanja audio, video opreme i to mi je tada bio primaran posao.

Kako su izgledali počeci poslovanja i koja Vam je bila najveća podrška?

Uff, započet neki posao Hrvatskoj veoma je izazovno i nimalo lako. Kako mi je marketing hobi, tehnički znam napraviti web stranicu, mama je radila u računovodstvu nekih 25 godina i razumjela je taj dio poslovanja i kao što sam rekao imali smo neku poljoprivrednu pozadinu od ranije tako da su postojali preduvjeti za neki novi početak. Sve je lako ako proizvodiš recimo 50-ak umaka, no veća proizvodnja iziskuje i veće troškove. Veliki problem nam je bio i taj što nismo imali koga pitati za nekakav savjet ili pomoć (npr. neke recepte za umake itd..), budući da smo prvi brend u Hrvatskoj koji proizvodi takvo što i s te strane je još uvijek neistraženo tržište. Biti prvi u stvaranju nečega ima svojih prednosti i mana.

“U početku sam svaki budni trenutak provodio radeći i učeći.”

 

Koja je Vaša inspiracija i što Vas pokreće u svakodnevnom životu?

Ja bih rekao da je to ljubav prema onome što radim, to što s radošću idem na posao. Možda zvuči stereotipno ali zaista je bitan dio posla voljeti ono što se radi. Zato lagano izlazim iz ovog drugog posla kojeg radim jer me više ne ispunjava u tolikoj mjeri koliko i ovaj sada. Mislim da novci ne bi trebali biti inspiracija, da se razumijemo jesu bitni ali bi po meni trebali biti posljedica onoga što se radi i voli. Prioritet mi je bio stvoriti brend kojemu će ljudi vjerovati i nešto što će se ljudima činiti zanimljivim. Nisam niti sanjao da ćemo danas biti tu gdje jesmo, stoga me pokreće i činjenica smo napravili nešto što valja i vrijedi i vidim da napredujemo. Sada već imamo i zaposlene ljude koji su zadovoljni svojim radnim mjestima, rastemo i sretan sam kada vidim da usprkos situaciji u državi, imam i dalje razloga razmišljati pozitivno.

Svake godine organizirate natjecanje „Okršaj ljutomana“, s kojim se izazovima morao suočiti pobjednik? Da li planirate organizirati takvo natjecanje i u nekim drugim gradovima?

„Okršaj ljutomana“ je natjecanje koje se održava jednom godišnje u Zagrebu, ne bismo htjeli pretjerivati s time tako da mislim da nema smisla održavati ga u nekom drugom gradu.Što se tiče natjecatelja, rekao sam jednom prilikom da ne postoje ti novci za koje bih se ja natjecao u tome. Obožavam ljuto ali ljuto bi po mojem mišljenju trebalo biti nadopuna hrani jer je ljuto pojačivač okusa i svatko treba pronaći neku svoju razinu koja mu odgovara. Nema goreg osjećaja od onog kada te počne boljeti želudac. Ja se klanjam tim natjecateljima, onima koji mogu doći do 3. ili 4. papričice a kamoli onima koji dođu do zadnje. Mi brendom ne promoviramo forsiranje ali jednostavno ovaj event je toliko marketinški jak i interes medija je prilično velik. No ponavljam, nije nam interes prenijeti bezrazložno trpanje ljutim papričicama već činjenicu da je ljuto nešto što svi mogu jesti i probati. Imamo zaista veliki asortiman proizvoda, od onoga što skoro pa i nije ljuto do onoga što zaista jest.

Foto: Kristina Savić

Kako je biti poduzetnik u Hrvatskoj? S kojim se izazovima susrećete?

Prva stvar, ja ne volim pričati o ružnim stvarima, odlučio sam se za poduzetništvo jer smatram da bih teško funkcionirao kao nečiji zaposlenik. Jednostavno imam takvu narav, smatram da postoje ljuti koji mogu raditi za druge i ljudi koji to ne mogu. Da se razumijemo, nikada ti nisi slobodan niti u poduzetništvu, opet radiš duplo više ili triput više nego da radiš za nekog drugog. Baš sam jednom prilikom rekao da ne postoji plaća za koju bih ja radio ovaj posao koji trenutno radim a da je za nekog drugog. Ja znam dnevno raditi po 10, 15, 17 sati ali meni je to postalo stil života i ne shvaćam to kao dio posla i samim time lakše mi je podnijeti taj ritam. Ako o pričam o lošim stvarima, volim biti konstruktivan i reći što točno ne valja i kako bi se nešto moglo promijeniti. Što se tiče poduzetništva, moraš biti spreman na puno rada i puno odricanja, pogotovo u početku i ne smiješ očekivati velike rezultate preko noći. Veliki broj ljudi koji pokrenu posao ne uspiju, uspjeh nije zagarantiran. Nama se nakon 5 godina može desiti situacija da nam više ne ide. Mislim da više naučiš iz neuspjeha nego iz uspjeha, jer se zna desiti puno puta da stvari propadnu i na to treba biti spreman. Iz takvih se situacija jako puno nauči. Ja nisam došao do ovdje jer mi je sve išlo super, zapravo nije. Teško je što se tiče samog zakonodavstva. Ja od države ne tražim ništa ali želim da me puste da radim. Imam osjećaj da se zakoni donose na temelju toga da je poduzetnik kriminalac i da će pokušati izigrati zakon, stoga hajdemo mu staviti puno obrazaca da možemo kontrolirati apsolutno svaki aspekt. Ne volim taj osjećaj gdje mene kao poduzetnika koji zapošljava ljude i doprinosi gospodarskoj situaciji zakon tretira kao kriminalca. Razumijem da je bilo slučajeva i vjerojatno ih ima ali zbog takvih primjera zakon otežava poslovanje onima koji zaista žele normalno raditi. Birokracija je isto veoma komplicirana ali to nije problem samo Hrvatske. Kad bi se stvari pojednostavile, mogli bismo napraviti čuda jer ima stvarno puno sposobnih ljudi, kojih je općenito strah krenuti kada čuju svakojake priče. Na sreću do sada nismo imali nikakvih problema s državnim tijelima. Inspekcijske služe trebale bi npr. trebale postupati kao nadzorno i savjetodavno tijelo a nekako represivni aparat. Nekada se greške dešavaju jer ljudi jednostavno ne znaju neke stvari i tom slučaju takve bi službe trebale biti uz poduzetnika, ukazati na grešku, dati određeni termin do kada se treba riješiti…ima puno humanijih rješenja od same novčane kazne.

Upoznati smo da imate oko 15 000 sadnica. Možete li nam reći nešto više o tome?

Ove sezone imali smo 30 000 i mislimo povećati kapacitet na 50 000 sadnica iduće sezone. Većina se uzgoja odvija u plastenicima, svake godine povećavamo broj plastenika jer u plastenicima dobijemo dva do tri puta veći urod i puno je lakše održavanje. Za glavni dio uzgoja i organizacije zadužena je mama, no imamo i sezonske radnike. Što se tiče sorti imamo 7-8 sorti koje uzgajamo u velikom broju i služe nam za našu preradu (umaci, ukiseljene papričice i dr.) a što se tiče ostalog, imamo manje količine paprika koje prodajemo svježe, svake godine imamo 5-6 probnih sorti kako bismo vidjeli da li se od njih može nešto napraviti. Vrtimo se uglavnom oko 20-30 različitih sorti svake godine, s time da tih 7-8 sorti predstavlja nekih 97% nasada.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Koje slobodno vrijeme?! Generalno meni je posao prerastao u stil života, neću komentirati je li to dobro ili nije, to svatko mora odlučiti sam. Ja  iskreno ponekad osjećam da pretjerujem i trebao bih naći neki balans jer smo prešli to razdoblje gdje moram biti prisutan u svakom segmentu poslovanja. Što se tiče hobija, rekao sam da više nikad neću imati hobi jer do sad za svaki hobi koji sam pokrenuo, razmišljao sam kako bih ga mogao monetizirati. Trenutno se bavim kraft pivima, volio bih u bližoj budućnosti raditi svoje pivo ali privatno ne komercijalno,to mi je trenutno jako zanimljivo.

Da li imate neki savjet za naše čitatelje, što je potrebno za uspjeh?

Da to postoji, svi bi bili uspješni. Ja sebe ne smatram jako uspješnim, mi smo još na tom nekom putu. Dobro radimo i poslujemo ali i dalje učimo i pokušavamo napredovati. Smatram da kada netko kaže da je uspješan, stvari prestaju biti zanimljive i izazovne. Uvijek možeš više, stoga reći uspjeli smo podrazumijeva onaj osjećaj „što sada“, „sad gotovo“. Savjet je taj da ljudi moraju vidjeti jesu li oni uopće za poduzetništvo. Svi imaju ideje no ideje su jako jeftine ako se na njima ne radi i ako ih se ne realizira, to je taj težak dio. Uspjeh ne dolazi preko noći. Poduzetništvo ne mora biti nešto što će ti omogućiti da kupiš novi auto, već nešto što će ti omogućiti da radiš ono što voliš. Novci ne donose sreću i to stvarno je istina. S puno novaca imat ćeš više, željet ćeš više i nikada ti neće biti dovoljno, zato je bitno naći zadovoljstvo u drugim stvarima. Malo ljudi ima u sebi tu inicijativu, ako želiš nešto napraviti, kreni sad, sjedni i radi. Nema tu nekog recepta, ja sam u početku svaki budni trenutak provodio radeći i učeći i dan danas mi se to zna desiti. Nije lako ali kad se ostvare neki rezultati, sve drugo padne u drugi plan.

I za kraj, ali ne manje bitno, volite li ljute žene i koliko ljute?

Ufff, da li postoje žene koje nisu ljute?! (smijeh). Ja volim odlučne žene pa se to može tako protumačiti. Volim žene sa stavom, ne one koje će se prilagoditi svemu. Općenito ljudi moraju biti odlučni i reći što misle, naravno s nekim taktom. Imam stav da te ne mogu svi voljeti i nemoj željeti da te svi vole jer ćeš biti ljiga, neki kvazi političar. Ako želiš nešto bitno postići, imat ćeš ljude koji će te voljeti ali i puno onih koji neće i to je normalno.

Blic quiz:

  • Knjiga ili film? Volio bih reći knjiga, ali film!
  • Zdrava hrana ili fast food? Isto tako haha, fast food.
  • Slatko ili ljuto? Uff, ljuto!
  • Facebook ili Instagram?
  • Steve Jobs ili Mark Zuckerberg? Mark Zuckerberg.