Mirza Džomba: Neispunjen čovjek nikad neće biti sretan čovjek

O sportskim uspjesima Mirze Džombe napisani su brojni tekstovi, kao što takva sportska legenda i zaslužuje. Danas jedan od najpoznatijih riječkih rukometaša, poslije uspješne karijere na parketu, gradi i novu karijeru u svijetu poduzetništva.

O čemu se točno radi, kako se uspješni sportaš snalazi u poslovnim utakmicama, kakva je budućnost hrvatskog sporta te što smatra svojim najvećim životnim uspjehom ispričao nam je sam Mirza Džomba.

Koji ti je trenutak bio najgori u karijeri i što si naučio iz njega?

Samo bih htio reći da ono što ljudi vide na televiziji, onih šezdeset minuta, to je samo krema i vrh cjelodnevnog rada i životnog odricanja da bi se do nečega došlo. Ljudi olako shvaćaju sportaše i njihove uspjehe. Ali činjenica je da te sve te stvari, barem je tako bilo u mom slučaju, ojačaju. Ako si imalo pametan izvući ćeš iz tih stvari nešto pozitivno i nastavit ćeš ići dalje kroz život.

Sport bih savjetovao svakome jer puno koristi u budućem životu pošto ima puno uspona i padova. Konkretno, u mom sportu se sve promijeni u tjedan dana. U tjedan dana si Bog, osvojio si nešto, dobio si važnu utakmicu, a ako sljedeću utakmicu odigraš loše krenu ti zviždati. Kroz sve to se definitivno očeličiš. Ako sve to izguraš­­ znači da si vrhunski.

Siguran sam da nikome karijera nije išla samo uzlaznom putanjom, nego se dešavaju usponi i padovi i to je ljudski i normalno. Treba se s time boriti. Nisu samo lijepe stvari u životu, ima i puno ružnih stvari kojih je, ustvari, puno više nego lijepih. Tako da iz loših treba izvući pouku, a u dobrima treba uživati u trenutku. Tko to može iznivelirati, on je sretan i ispunjen čovjek.

Život vrhunskog sportaša

Sigurno je bilo potrebno puno odricanja u životu vrhunskog sportaša. Misliš li da si bio „zakinut“ za neke stvari kao što su druženje s prijateljima i obitelji, izlasci?

Naravno, ali ne žalim za bilo čime u životu što sam napravio. Smatram da ima dobrih i loših odluka, ništa nije crno i bijelo. To je jednostavno život koji nosi svoje stvari. Svi griješimo u svakom pogledu pa tako i ja i da sada krenem zbrajati i žaliti prošlo bih mi pola života. Pomiriš se s tim i „pičiš“ dalje.

“Djeca mojih godina sjedila su na zidiću, išla na kupanje, a ja nisam imao nijedno ljeto.”

Bio sam jako „zakinut”. Većina dana u mome djetinjstvu sastojala se od toga da idem u školu, promijenim dva busa, idem na trening i dolazim doma u 11 navečer. I to sve kao dijete od trinaest, četrnaest godina. Djeca mojih godina sjedila su na zidiću, išla na kupanje, a ja nisam imao nijedno ljeto. Cijelo vrijeme sam s reprezentacijom bio na nekakvim skupovima, na planinama trčao s kravama, konjima ;).

Čovjek koji se nije ozbiljnije bavio sportom to ne može razumjeti i uopće se nemam potrebu nekome objašnjavati. Svi mi mislimo da je nama najteže, iako ja osobno ne mislim da je sportašima najteže. Bavio sam se s onim što sam želio i uz to sam zaradio još nekakve novce tako da se sve pozitivno poklopilo. Potrebno je tu puno faktora koji se moraju poklopiti na putu, iako je puno više onih koji se nisu poklopili.

„U ovoj ludoj Hrvatskoj, ako nešto dobro radiš, ako dobro gađaš loptu i osvajaš medalje na trgu te čeka 100.000 ljudi, ali isto te tako pljuju po cesti ako nešto krene negativno.“

Što je za tebe značilo nositi dres hrvatske reprezentacije?

To je vrhunac u sportu. U ovoj ludoj Hrvatskoj, ako nešto dobro radiš, ako dobro gađaš loptu i osvajaš medalje na trgu te čeka 100.000 ljudi, ali isto te tako pljuju po cesti ako nešto krene negativno. Tako da, ta isključivost u hrvatskom primjeru je dobrodošla jer upravo nas taj strah od neuspjeha gura naprijed u svim sportovima i zato i radimo takve rezultate. Mislim da je to jedan od velikih razloga zašto postižemo takve uspjehe u svim sportovima- strah od neuspjeha i okoline jer smo čudan narod, da se drugačije ne izrazim.

„Kada bismo povukli crtu što donosi sport, što donosi neka druga grana, da sad ne uspoređujem s ničim, tu ima puno više boniteta i puno boljih stvari i puno više bi to trebali cijeniti oni koji raspoređuju novac.“

Budućnost hrvatskog sporta

Jednom prilikom si rekao da situacija u hrvatskom sportu nije bajna. Što si mislio pod time?

Ne da nije bajna, nego je pred gašenjem. To i sad kažem zato što sport općenito nije reguliran Ustavom. Neke grane, primjerice kultura i umjetnost, sve su one na neki način obeštećene kroz proračun te su od početka natjerane da moljakaju za nešto. Kada bismo povukli crtu što donosi sport, što donosi neka druga grana, da sad ne uspoređujem s ničim, tu ima puno više boniteta i puno boljih stvari i puno više bi to trebali cijeniti oni koji raspoređuju novac.

U nekim sam strukturama u županiji i riječkom sportskom savezu i znam otprilike kako stvari iznutra funkcioniraju. To više nije ni amaterizam nego stanje koje je pred gašenjem. Da nema roditelja i tih pozitivnih luđaka koji stvarno troše svoje vrijeme i nisu sa svojom obitelji nego su u dvorani ili na igralištu, to bi se odavno već ugasilo. Zbog takvih ljudi se sport još uvijek održava.

Svi ti vrhunski rezultati nisu plod naše Hrvatske nego ljudi koji igraju u svojim klubovima, zarađuju ozbiljan novac i dođu ovdje da odrade prvenstvo i opet odu u svoje klubove što je i nekakav logičan slijed događaja. Međutim, činjenica je da ta baza, ta djeca ne znam kako će završiti, ali sigurno neće dobro. U Rijeci smo prvo govorili da nemamo dvoranu u kojoj bismo mogli trenirati, a sada kada smo napravili dvoranu, nema nikoga tko bi trenirao djecu u tim dvoranama. Tako da sam siguran da nas ne čeka blistava budućnost u sportu.

Čime se danas baviš?

Investiram u stanogradnju – od kupovine zemljišta do osmišljavanja prostora kako će to izgledati. Sad nam je ovo već treći, četvrti projekt i dobro nam ide. Iako, moram priznati, da je s ljudima jako teško raditi.

Zašto si se odlučio na ulazak u svijet poduzetništva, a ne na nastavak karijere u sportskim vodama, npr. trenerski posao?

Moram priznati da sam se zasitio rukometa i još nisam „prelomio“ u sebi to da bih se mogao vratiti u dvoranu. Iako mislim da će se jednom i to dogoditi jer vidim po svojim starijim kolegama da se svi pomalo vraćaju u dvoranu. Možda bih jednog dana volio raditi s najmlađima, ali da se ozbiljno bavim trenerskim poslom i da opet lutam po svijetu- iz ove perspektive ne bih. Nikad ne reci nikad, ali kako sad trenutno razmišljam- ne.

Koliko ti izgrađen sportski mentalitet pomaže u sadašnjoj ulozi poduzetnika?

Odmalena sam u nekakvom pogonu i sam moj ustroj je programiran na način da sam znao da npr. u 10 sati idem trčati, u 12 sati jedem, od 15 do 17 sati spavam, u 18 idem na trening. Na taj način funkcioniraš 25 godina i ne može to tek tako izaći iz tebe. U sportu si svaki dan fizički na granici puknuća. Na pripremama se znalo dogoditi da poslije treninga ne mogu uhvatiti žlicu i pojesti juhu koliko bih se tresao od upale mišića.

Kako sam već prije napomenuo- ti usponi i padovi, koji se događaju u roku od tjedan dana i koji mogu sve promijeniti, te očeliče i pripreme za taj nekakav normalan život i sigurno da se lakše nosiš s problemom. Vidim kako se drugi ljudi teže nose s problemima, a meni sport jako pomaže u tome jer nema izgubljene utakmice i dok god postoji neka nada ideš naprijed.

Jesi li imao nekakvo prethodno znanje i iskustvo za ulazak u poduzetništvo ili si te stvari učio putem?

Ništa, nula, ispod nule. Na kraju je ta nula na prvom projektu na kojem nisam ništa znao najbolje prošla. Gdje sam mislio da nešto znam, tu sam „kiksao“ i iz toga sam naučio da ustvari svatko treba određivati svoj dio posla za koji je kvalificiran i školovan. Zadnjih par godina mi je pravilo da se ne petljam u ono gdje mi nije mjesto i u ono što ne znam.

„Oko 90% stvari se u životu posloži samo od sebe, samo treba vremena i strpljenja.”

Poduzetništvo vs. sport

Je li teže biti poduzetnik ili profesionalni sportaš? Mogu li se uopće uspoređivati ta dva zanimanja?

U mislima mi je identično. Opterećen sam 24 sata dnevno i u sportu i u poduzetništvu. Mislim da je to čak i moja karakterna osobina, da sam stalno unutra i da stalno razmišljam. Iz sadašnje perspektive poduzetnika stalno nešto zbrajam, oduzimam, gledam što i kada moram platiti. U sportu sam isto stalno bio pod pritiskom. Uvijek sam igrao u klubovima koji su te godine išli na osvajanje Lige prvaka i svih ostalih mogućih medalja tako da mi je teško reći što je teže. Ovdje ako nešto zezneš te tuže, a tamo ako nešto zezneš te tjeraju iz kluba pa vi odlučite što je teže, hahaha. Sve nosi svoje.

Kako se približavaš vrhu piramide, sve je teže i teže. Ustvari, ljudi koji vide one gore misle da je njima lagano. Svi mislimo da je Bill Gatesu lagano, ali pretpostavljam da on ima tristo milijuna više problema od nas koliko god ima novaca jer mu novac ništa ne znači.

Moj odgovor na ovo pitanje je da sve ovisi o karakternoj crti. Postoji netko kome je svejedno pa kako bude, bude i na kraju takvi najbolje prođu, ali ja nisam takav. Oko 90% stvari se u životu posloži samo od sebe, samo treba vremena i strpljenja.

Što smatraš svojim najvećim životnim uspjehom?

Dječica. Jedna ima šest i pol godina, druga dvije i pol godine. Kulturne su, normalne, kažu ljudi da pozdrave na cesti, da su pristupačne pa bih to izdvojio kao svoj najveći životni uspjeh.

Ako misliš na medalje, znače mi naravno. To je jedan dio mog života gdje sam radio nešto odlično, i to dokazano, jer sam bio među najboljima na svijetu, ali to je samo jedan dio mog života, nekih dvadesetak godina. Mi živimo, nadajmo se, sedamdeset, osamdeset godina tako da je to samo jedna trećina života. Svakako jedna lijepa epizoda i lijepa priča, ali nažalost završena. Bilo bi lijepo kad bih mogao igrati cijeli život, ali ne mogu.

“Što se više izboriš kroz život da sam možeš odlučiti ideš li lijevo, desno ili ravno – to je mislim već uspjeh.”

Što bi poručio mladima koji ulaze u poduzetništvo?

Po meni je bit čovjeka da budeš slobodan, ali nitko od nas nije slobodan. Svi smo vezani poslom, školom, djecom, novcem. Što se više izboriš kroz život da sam možeš odlučiti ideš li lijevo, desno ili ravno – to je mislim već uspjeh. Uvjeren sam da 95% ljudi na svijetu to ne može jer je takav sustav.

Naša država je, nažalost, ušla u kapitalizam na koji nismo bili pripremljeni. Bez dobrog plana, ažurnosti od 0 do 24, plana A,B,C, nemoj ni ulaziti u poduzetništvo. Financije su najmanji problem. Neispunjen čovjek nikad neće biti sretan čovjek. Tko ima tog poduzetničkog duha, mora probati i pod cijenu da propadne i da izgubi, nikakav problem. Trump je tri puta bankrotirao pa je sad predsjednik Amerike.

Ako imaš nekakve vizije, ciljeve – idi za tim, slušaj pametnije, ali ne previše. Svi imamo svoj put, mogu se saslušati neki savjeti, ali svi mi otprilike znamo kako bi trebalo ići i što hoćemo.

Novu dozu inspiracije potraži na Inspire Me konferenciji u Zagrebu. Pročitaj što te sve očekuje: https://bit.ly/2yugmZK.