U njegovim predavanjima sam napokon dobila odgovore na meni veoma važna životna pitanja. Predstavljam vam čovjeka koji povezuje rani razvoj i iskustva iz najranijeg djetinjstva (prve tri godine) sa cjeloživotnim funkcioniranjem.
Kako ste postali terapeut?
Kao i mnoge moje kolege prošao sam više edukacija i škola za psihoterapeute i prve četiri godine sam bio siguran da neću nikada biti terapeut, dok nisam imao priliku krenuti s tim radom. Nakon prvih terapija s klijentima otkrio sam da to želim raditi više nego išta drugo u životu. Kao mlad sam imao svoje firme i one tipične pozicije moći, pa mi iz tog mjesta raditi s jednom osobom nije izgledalo privlačno. Ali, kada sam osjetio tu ljepotu rada sa stvarnim ljudima, shvatio sam koliko je poziv terapeuta lijep. Predivno u tome je što dubinski i istinski počneš upoznavati ljude. Počinješ shvaćati što je doista ispod obrana i često odbojnog ili hladnog ponašanja. U osobnom razvoju događa se da gledaš osobu koja dođe kao zatvoreni pupoljak, a onda počne cvjetati, postaje ono što stvarno jest. Autentična, cjelovita, sposobna za kontakt, zadovoljna sobom.
Jer da bismo imali istinski kontakt s drugima moramo prvo imati istinski kontakt sa sobom do kojeg dolazimo kroz barem jedan stvaran odnos koji je često prvi put s terapeutom.
Kada ste došli na ideju otvaranja centra?
Kroz edukaciju za terapeuta integrativne tjelesno orijentirane psihoterapije otvorio mi se cijeli ovaj svijet. Meni su to bile frapantne i fascinirajuće spoznaje. Bio sam u početku skeptičan i nije mi bilo jasno kako je moguće da je to s ranim razvojem toliko važno. Pitao sam se zašto se o tome ne zna više. Počeo sam proučavati što se o tome zna u društvu, što govori psihologija i pedagogija. Spoznaje koje mi dobivamo kao terapeuti u radu s ljudima su puno dublje, cjelovitije i konkretnije nego što se inače govori u bihevioralnim konceptima odgoja djeteta, koji se bave modeliranjem ponašanja djeteta, ali fulaju bit djeteta. Vidimo da u znanostima postoji rascijepljenost čovjeka na različite dimenzije postojanja pa imamo psihologiju i somatsku medicinu kroz koje smo odvojili psihološki dio od tjelesnog/ fizičkog dijela.
Tjelesno orijentirana psihoterapija je jedinstvena grana znanosti i psihoterapije. Ovdje se radi o tijeloumu kao mnogima novom konceptu. Obično se u znanosti sve više govori o vezi uma i tijela, međutim radi se u biti o neraskidivom jedinstvu uma i tijela, točnije podsvjesnog uma i organizma. To nisu dva entiteta koja su povezana, to je jedan entitet. Tjelesno orjentirani pristup daje mogućnosti da dublje razumijemo čovjeka sgledavajući ga kroz iskustva kada je bio dijete, i povezujući njegovo današnje funkcioniranje s njegovim ranim razvojem razumijevajući njegov cjelokupni oragnizam-tjeloum. .
Općenito u društvu je veliki jaz između onoga što se zna o utjecaju ranog razvoja na život i onoga što je praksa. Za anologiju to je kao da još uvijek koristimo telefone s brojčanikom, a negdje u svijetu postoje smartphonei.
Željela bih da više kažete o centrima koji ste osnovali.
Dva su centra: IPD – Integral Personal Development – Center and School, s ciljem rada na sebi i rješavanja vlastitog ranog perioda kako bi danas funckionirali bolje, kao i edukacije za buduće terapeute.
Prvi program s kojim krećemo je Rani razvoj i utjecaj na život (RAR) i traje 2 mjeseca i kreće 14. veljače u Zagrebu, Rijeci, Beogradu, Ljubljani, Splitu, Dubrovniku i u Šibeniku. Nakon toga oni koji žele dublji i konkretan rad na sebi počinju s četverogodišnjim programom – OSOBNI RAZVOJ koji daje predivne rezultate i u biti namijenjen je svim psihološki zdravim osobama koje žele nešto unaprijediti na sebi. Mi isključivo radimo sa zdravim ljudima, bez dijagnoza.
Program mijenja jako puno toga na bolje u osobi i za njega treba imati spremnost i kapacitet. To je ujedno za one naj telentiranije i osobna priprema, edukacija i trening za buduće terapeute koji nastavljaju sa dodatnim intenzivnim dvogodišnjim treningom za terapeuta integralne tjelesno orjentirane psihoterapije. Netko u startu ima ideju da želi biti terapeut ali obično se tek na 4 godini iskristalizira tko je za to, a tko nije. To je jako odgovoran poziv i zahtijeva visok stupanj emocionalne zrelosti i svjesnosti.
Centar Prirodno roditeljstvo sadrži između ostalog program Roditeljstvo 0 – 6 koji je namjenjen primarno roditeljima predškolske djece. Nakon dva mjeseca predavanja i radionica, postoji mogućnost ostati u njemu dugoročno.
Ono što mi daje smisao mom postojanju i životu je da svoju energiju, znanje, talente i sve ono što jesam posvetim tome da što više tih spoznaja dođe do što većeg broja ljudi. Da se taj jaz između onoga što se danas u znanosti zna i onoga što je još uvijek praksa u društvu premosti i da ljudi imaju korist od toga.
Kakvo nam predavanje spremate u Rijeci 11. veljače?
Predavanje će biti posvećeno tome kakav je utjecaj ranog razvoja na cjeloživotno funkcioniranje osobe, zašto je taj period toliko bitan, zašto samo takvi kakvi jesmo, što možemo mijenjati u tome i kako i ako smo roditelji što bi bilo bitno da znamo o svome djetetu.
Nakon predavanja će i u Rijeci i ostalim gradovima gdje imamo Centra (Zagreb, Beograd, Ljubljana, Šibenik, Split) početi programi RAR i Roditeljstvo 0-6 u koje se je moguće uključiti i naknadno.
Ova tema je zanimljiva svima jer svi smo mi djeca koja smo proživjela taj period koji nas je odredio i koji danas na nesvjesnom nivou upravlja našim životima. Tema je interesantna i roditeljima predškolske djece jer su to nove spoznaje koje će jednog dana spadati u opću kulturu.
U proteklih desetak godina dolaze nam sve moćnije spoznaje iz neuroznanosti, kliničke psihologije i pravaca psihoterapije o tome koliko smo determinirani kao ljudsko biće, kao osoba s tim ranim iskustvima. Te spoznaje su toliko fascinantne da je teško povjerovati u njih slušajući samo teoriju, međutim čim krenemo s iskustvenim radom gdje imamo priliku to provjeriti na sebi, više ne trebamo ni knjige ni teoriju, odmah nam postane jasno da je to priča o nama. Zato su u našem radu i u programima uvijek uključene radionice, pored vrlo moćne teorije kako bi ljudi mogli provjeriti na sebi to što govorimo.
Što je to tjelesno orijentirana psihoterapija?
Rani period je nešto čega se ne sjećamo i on spada u eksplicitnu memoriju. Većinom mislimo da ono čega se sjećamo da je bitno i da nas određuje, a ono čega se ne sjećamo da nema veze.
Sva emocionalna iskustva su upisana u našem tijelu i nalaze se na novou takozvane tjelesne memorije, body memory, implicitne memorije ili stanične memorije.
Pojam tjelesno orjentirana psihoterapija podrazumjeva rad na organizmu, na našoj neurobiologiji koja je ispod nivoa svijesti. Pojam je teže shvatljiv jer pomislimo na tijelo u vidu fitnessa, mišića, sporta, masaža. Tjelesno orjentirana psihoterapija je organizmu orjentirana psihoterapija, našoj neurofiziologiji orjentirana psihoterapija.
Implicitna memorija je ona koja se sjeća koja je ustvari tjelesna memorija, a do nje se može doprijeti jedino kroz rad s tijelom/organizmom kroz duboke pristupe, koji omogućavaju da dozvolimo našoj podsvjesti, koja s tijelom čini cjelinu, da priča svoju priču.
“Naš organizam, naše tijelo pamti sve bitno emocionalno što smo doživjeli u ranom periodu, a naša svijest to ne zna, naša eksplicitna memorija se toga ne sjeća”.
Koliko su važne prve tri godine života?
Legitimno je da se ne sjećamo prve tri godine, međutim tijelo pamti, organizira se i razvija kroz ta rana iskustva sa skrbnicima koja su djetetu neusporedivo važnija nego što možemo pojmiti.
Ono što je interpersonalno između djeteta i skrbnika, pogotovo majke u prve dvije godine, determinira djetetovu neurofiziologiju i neurobiologiju. Doslovno odlučuje o tome kako će se mozak organizirati, razviti, ustrojiti, povezati, on ima svoj genetski plan kako treba biti, ali da bi se on aformirao, da bi se dogodio razvoj u njegov potencijal moraju se ostvariti određeni uvjeti.
Dakle, roditelji djetetu moraju dati određenu kvalitetu odnosa koji će probuditi stanja u djetetu koja će omogućiti da se mozak razvije u svoj potencijal. Ako je dijete u okolišu u odnosima koja nisu podržavajuća, koja nisu ono što mu treba, to mijenja način organiziranja mozga. Govorimo o psihološki zdravim osobama, o svima nama, ali jedan djetetov sistem određene adaptacije, prilagodbe, promjene koje postaju kasnije izvor niza problematika u životu, čini dijete kao sutrašnju osobu ranjivu na određena iskustva u odnosima i doslovno ostavlja određene emocionalne rane na koje je kasnije osoba cijeli život ranjiva.
Najviše bivamo povrijedljivi u pratnerskim odnosima jer nigdje nismo toliko ranjivi ili otvoreni koliko smo u ljubavnim, jer se nigdje ni ne dajemo toliko koliko se dajemo u ljubavnim.
Da smo imali cjelovitiji raniji razvoj, da smo imali savršene roditelje, majku prve dvije godine koja je dobro, mnogo toga što nas danas razara u partnerskim odnosim nebi bilo. Stres ili stvari koje nas tjeraju da se oklopimo, zatvorimo, da prestanemo osjećati, da postanemo hladni, toga ne bi bilo da smo imali bolji rani period. I ovo je nešto što obično u društvu ne povezujemo.
Kako bi izgledalo dovoljno dobro društvo, da ne kažem savršeno? Ili zajednica ili majka kao primaran skrbnik? Da li su po tebi plemena bolje funkcionirala nego današnje društvo. Je li bilo bolje prije 50 ili 100 godina kada su muškarci i žene bili forsirani u braku, kada su trpili i šutili.
Postoji poštapalica “Potrebno je cijelo selo da se odgoji dijete” i ona jako dobro govori o ovome što pitaš. Dječji mozak je predisponiran da se izloži utjecaju što više odraslih i zrelih, muških i ženskih skrbnika. Što je dijete više u konaktu kroz tih nekoliko prvih godina sa većim bojem zrelih osoba – skrbnika to se njegov sistem bolje poslaguje. Od svakog uzme ono što mu treba. U primitivnim društvima su stvari bile kako treba. Još uvijek postoje plemena, gdje je dijete izloženo interakciji s više ljudi, s puno djece, ima puno vremena za igranje, i ima puno vremena za bivanje s roditeljima, pogotovo s mamom. Dijete bi u ranom periodu trebalo biti u intenzivnoj interakciji sa odraslim zrelim mozgovima. To što je netko odrastao ne znači da je zreo. Vrlo često imamo bake koje su na novou emocionalne inteligencije i zrelosti, al par s trogodišnjim djetetom i to nije ona interakcija koju dijete treba. Takva nedozrela baka ili majka ili tata se ustvari ponaša s njim razvojno inhibitorno i usporava djetetov emocionalni i psihološki razvoj.
Primjerice kada dijete uđe u stanje emocionalnog stresa, npr. razljuti se, ako je u interakciji s odraslim zrelim osobom, ona će imati poriv da izregulira dijete, ili ako je dijete tužno da mu umiri njegovo stanje i da ga uvede u normalu. Međutim, nezrela osoba će se ponašati kao da je i njoj tri godine, ulaziti u sukob, svetiti se djetetu, kažnjavati ga durenjem i sl. pa dijete ima za roditelja emocionalnog vršnjaka koji je tjelesno stariji par desetljeća.
Kako izregulirati djecu? Stari odgoj generacije naših roditelja je -jednom ga istučeš i onda više ne radi gluposti u dućanu ili na javnim mjestim. Čini mi se da je danas rašireno to da kada dijete do tri godine plače da ono manipulira, kao da svjesno to radi. Koliko smo mi dovoljno zreli da razumijemo da nam je u tom trenutku važnije naše dijete i njegove primarne potrebe, a ne ono što će drugi ljudi reći ili misliti o nama, a te ljude niti ne poznajemo.
Odličan primjer da objasnimo jednu i drugu dimenziju. Mi kao današnji roditelji smo bivša djeca koja su imala bihevioralni pristup odgoja gdje je cilj roditeljstva bio da se dijete natjera na poželjno ponašanje. Jedna od tehnika je – istuci ga pa će prestati zauvijek, druga je ignoriraj ga. One rade, ali to ne znači da smo napravili dobru stvar. Znači da smo dijete natjerali da se adaptira i umjesto da je prošlo kroz proces prorade frustracije, ljutnje i kroz par godina razvilo emocionalnu zrelost i razvilo kapacitet da se nosi sa vanjskom i unutarnjom, tuđom ili svojom frustracijom. Mi smo tom metodom buduću osobu ostavili/zamrznuli na nivou 2,5 godine djeteta. Desetljeća prolaze i to dijete sada postaje roditelj kojemu dolazi njegovo dijete koje ulazi u frustraciju. Roditelj koji je ostao zamrznut na stupnju emocionalnog razvoja trogodišnjaka, nema kapacitet nositi se s frustracijom djeteta. Taj roditelj, sada fizički veći i jači može svoju frustraciju izbaciti na dijete. Ako se izgalami na dijete, dijete se zatvori emocionalno i njegov razvoj kapacitet za proradu frustracije stane na tom nivou. Za trideset godina imamo novog roditelja koji prenosi obrazac dalje. Bez obzira što je intelektualno prošao super, ne može ni sebe ni dijete izregulirati.
To podrazumijeva imanje jedne druge vrste inteligencije, nije ni Iq, ni Eq nego je Sq – suštinska inteligencija. To je inteligencija koja je preduvjet za bilo kakav rad na sebi, a to je da mogu otvoriti pitanje o sebi. Većini ljudi to piranje ne dolazi u obzir. “Možda samnom nešto nije u redu, možda ja nisam dobro, možda ja krivo radim svari…
Da li se radi o krivnji ili o preuzimanju odgovornosti?
Ključno je preuzimanje odgovornosti, ali u našem društvu preuzimanje odgovornosti često vežemo sa krivnjom i kaznom. Ne radi se o krivnji ili kažnjavanju, nego o vraćanju moći sebi. Ja sada imam moć. Jer u varijanti gdje ja nisam odgovoran, onda nisam ni moćan. Ali ako mogu reći da su moji roditelji napravili što su mogli. Da li ću ja dozvoliti da moje dijete bude determinirano onime što je bilo davno, ili ću vratiti sebi moć i preuzeti odgovornosti za svoj život i svoju zrelost i doprinijeti boljoj budućnosti mog djeteta.
Može li osoba to sama iscijeliti bez roditelja, jer se u većini slučajeva događa da roditelji nisu na toj razini svjesnosti.
O tome se radi. Nije toliko problem u odnosu s roditeljem u smislu s onim fizičkim roditeljem. Može biti da on više nije živ. Problem je s roditeljem kojeg mi imamo u sebi, u svojoj glavi. Mi u centru upravo s tim unutarnjim roditeljem radimo. Vrlo često se dogodi da je sadašnji roditelj jako dobar, ali prije 30 godina nije to bio. Osoba radi s ondašnjim roditeljem. To se radi u terapiji i za to nam ne treba stvarni roditelj. Radimo sa našim doživljajem i iskustvom, s našom slikom i percepcijom ondašnjih roditelja. I našim pojednostavljenim dječjim tumačenjem onoga što smo doživjeli od roditelja.
Na primjer, mama može biti predisponirana da bude dobro i u tom periodu joj je umro tata ili je imala krizu s mužem. Ta mama više nije dobro. Ona je nesretna, tužna, zabrinuta, ona se stisnula i nosi puno tuge u sebi. Djetetov pojednostavljen doživljaj je da je nešto pogrešno s njim. Ona čini sve što može i zaista se trudi, samo nije dobro u sebi. Nesretna je i tužna i treba se dobro isplakati. Ako bi išla na terapiju i radila s tim, za neko vrijeme bi došla sebi. Najgore je ako potiskuje tu tugu i pati narednih par godina. Djetetov doživljaj je da se ne može konektirati s mamom. Prvih godina dijete snažno osjeća mamu i njeno stanje, ono ne zna zašto je mama loše i njegov je doživljaj da je nešto pogrešno sa njimeda njega mama ne voli. Dijete imam silan poriv da popravi mamu i silan bijesn prema njoj kojeg mora potiskivati.
I onda dobije u vezi ili braku partnera koji je isto takav i nastavi se isto tako osjećati. Taj par dođe na terapiju i kroz priču sagledavanje njihoive prošlosti možemo vidjeti što se doista događa među njima. Oni stvari vide samo na površinskom nivou na koje nema rješenja. Tek kada idemo duboko i kada uđemo u korijen problematike, tada se ono što je na površini počne mijenjati.
Kada je idealno ići na radionice prirodnog roditeljstva? U trudnoći?
Ljudi uvijek ostaju fascinirani uvidima i spoznajama i onda im je žao što to nisu čuli prije. Za nas odrasle pet mjeseci je ništa, ali za dijete su to krucijalne faze u razvoju. Jedna informacija, da ne kažem cijeli program, može promijeniti život djeteta. I nisam pretjerao. Jer ako roditelj osvijesti da je djetetu jako važno dati iskustvo viđenosti u razvojnoj fazi psihološkog razvoja i shvati što je to, to dijete sutra neće imati uobičajene probleme da ne poznaje dovoljno sebe. Ostat će posljedica na primjer da ima potrebu da se dokazuje, da ga drugi vide i dožive, i bol zbog toga što ga ne doživljavaju. To je nešto što se može tako jednostavno primijeniti u roditeljstvu zahvaljujući samo informaciji, ali tek kroz iskustvu na radionici doista osjetimo koliko je to bitno.. Mi djetetove vapaje za namirenjem primarnih potreba najčeše krivo tumačimo.
Na primjer to je faza kada dijete traži pažnju, a mi imamo ideju da mu ne treba dati pažnju jer će se navući na to, pa se nikada nećemo toga moći tiješiti, a naprotiv, onda stvaramo dijete koje cijeli život nastavlja tražiti pažnju jer nije namirio tu potrebu.
Postoji puno odgojnih metoda koje kada bi ljudi znali što čine djetetu, ne bi ih nikada, nikada, nikada koristili. To dijete u adolescenciji postaj odvojeno od roditelj, postane porblematičo, imaju drame s njim, nisu više bliski i cijeli život ode u nekom pravcu koji se mogao izbjeći da su primili prave informacije na vrijeme.
Pitala bih Vas što napraviti kod djeteta koje uđe u temper tantrum (autizam). Koji je Vaš savjet?
Stvar je puno kompleksnija i program počinjem sa time da se u centru ne daju savjeti šta da roditelji rade sa svojim djetetom. U početku mnogi žele kratku instant varijantu kako postići to i to. Moj pristup je da roditelj postane stručnjak za dijete, da razumije, da sagleda priču koja je priča o čovjeku, o ranom razvoju, poslagivanju, formiranju ljudskog bića i da te spoznaje i kod sebe provjeri da to stvarno drži vodu, da ima smisla. Ne da je to samo znanstveno utemeljeno nego da on osobno to osjeti kao svoju istinu. I onda se iz osobnog uvjerenja počinje autentično ponašati. Sa svojim kapacitetima, stvaran i autentičan .
U protivnom imamo instruiranog roditelja koji je pročitao ili kojem je netko rekao, pa makar i ja, da treba tako i tako. To nije ono što dijete treba. To je isto kao da tvoj muž ode na radionicu, edukaciju i da mu tamo kažu kako se on treba ponašati prema tebi. I sada se on ponaša nekako i ti ga gledaš ii pitaš se što mu je. A dijete je još osjetljivije. Gleda mamu i pita se šta joj je. Nema jedinstvenog odgovora. Možda jedna verzija vrijedi za tebe i tvoje dijete, a za tvoju susjedu i njeno dijete, ne radi. I što s ovim djetetom i što s onim djetetom. Što sa senzibilnim djetetom? Zato mora biti više spoznaje i zato mi treba dva sata predavanja da opišem taj proces.
“Prema djetetu se svatko treba ophoditi iz uvjerenja, a ne zato što ih je netko instruirao, koliko god ispravne instrukcije bile. Dijete osjeti da je to lažno, da nije autentično”.
Tomislav Kuljiš
Jeste li vi roditelj?
Imam kćer od 25 godina i taj dio roditeljstva mi je iznimno dragocjen. Teško bih neke stvari pratio u ovom radu da nisam prošao iskustvo roditeljstva s njom. I jako bolno mi je bilo naknadno sagledavati gdje sve ja nisam bio ono što je ona trebala od mene, ali mi puno znači da danas možemo govoriti o svemu.
Koja je vaša životna svrha?
Svrha generalno svih ljudi je doprinos svijetu. Svodi se na to da se realiziramo, da živimo svoje talente, da svoje talente stavljam u funkciju svoje životne misije. Naša svrha je doprinos vrsti, čovječanstvu, zajednici. Onda se osjećamo ispunjeno. Svaki čovjek bi bio ispunjeniji kada bi našao za sebe odgovor što je to čime ja svojim talentima mogu doprinijeti svijetu i u tome nema velike i male svrhe. Biti portir je za nekoga životna svrha jer mu je predivan kontakt s ljudima. To ne znači da je manje vrijedan i da je njegova svrha manje bitna od menadžera tvrtke od dvije tisuće ljudi.
U ovoj fazi života ja nalazim duboko ispunjenje i smisao u tome da razvijem sisteme (Centre i škole) koji će rezultirati širenju ovih spoznaja u društvu, širenju znanja i educiranju stručnih osoba te promjeni života ljudi na bolje kroz rad na sebi. Osjećam da je to nešto najsmislenije što mogu činiti u što mi ima smisla ulagati moju energiju, vrijeme i znanje.
Što će biti za deset godina ne znam, ali sada u ovom periodu osjećam da kroz ova dva Centra radim upravo ono što trebam raditi i da ništa drugo mi se ne čini više ispunjavajućim. Mada sam autor i programa i koncepta nemam osjećaj da ja osobno kreiram nego da samo kroz mene dolazi u svijet ono što treba doći. Kao što je Michelangelo rekao, David je uvijek bio u tom kamenu, ja sam samo maknuo višak. Samo sam sredstvo da se to ostvari kao neka radna snaga da odradim nešto što je već definirano da treba biti. I ne opterećujem se dubljim shvaćanjem zašto se tako osjećam nego sam samo zahvalan za taj osjećaj ispunjenja i svrhovitosti.
